Kratki savjeti obitelji

Ne gubi nadu da će član obitelji s duševnim tegobama naučiti svoj život oblikovati tako da postigne određenu životnu kvalitetu. Ne uskraćuj mu svoje simpatije i naklonosti i poštuj njegove stavove – oni su legitimni iako se razlikuju od tvojih. Prihvati svog člana obitelji takvim kakav jest i ne pokušavaj ga mijenjati po svojim predodžbama.

Savjeti obiteljima (prijateljima/ rodbini) osoba s duševnim tegobama

  1. Informiraj se temeljito i u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama o složenosti psihičkih tegoba (stručne knjige, stručni časopisi, stručnjaci…)
    Čuvaj se velikih očekivanja i prebrzih sudova. Ne zaboravi da je još mnogo toga potrebno istražiti i da ni jedna psihijatrija na svijetu ne može riješiti sve tvoje probleme. I najbolja psihijatrija kvalitetna je samo onoliko koliko su kvalitetni ljudi koji u njoj (su)djeluju, uključujući i osobe s duševnim tegobama i njihove obitelji; oni nisu samo pasivni konzumenti nego aktivni dionici procesa oporavka.
  2. Ne tragaj za pogreškama koje si možda učinio/la u prošlosti, nego mijenjaj- ako je nužno - način svog razmišljanja i ponašanja pogledom usmjerenim prema budućnosti. Ti kao i cijelo socijalno okruženje osobe s duševnim tegobama možete na nju utjecati i pozitivno i negativno. Da bi obitelj mogla ispraviti krivo držanje i zauzeti pozitivan stav, potrebno je da se obrati se za pomoć stručnjacima ili udrugama obitelji osoba s duševnim tegobama.
  3. Ne traži „krivca“ za pojavu psihičkih tegoba i njihov tijek - ni u obitelji, ni u socijalnom okruženju ni u „lošoj psihijatriji“. Nisi ni ti kriv/a i ne dopusti da te itko okrivljuje. Okrivljavanje se temelji na već odavno odbačenim predrasudama, neznanju i našem jednodimenzionalnom uzročno-posljedičnom načinu razmišljanja. Ono neopravdano izaziva grižnju savjesti i paralizira tvoje snage.
  4. Ne govori svakomu o psihičkim tegobama člana tvoje obitelji, ali ako dođeš u takvu situaciju, ne skrivaj ih. Stani iza činjenica i ne srami se - duševne tegobe nisu sramota nego sudbina s kojom pogođena osoba, njezina obitelj i socijalno okruženje moraju naučiti živjeti.
  5. Radi ostvarenja što kvalitetnijeg (su) života obitelj i njezina člana, potrebno je zalagati se za potporu društva u skladu s najnovijim spoznajama socijalne psihijatrije. Pritom se ne misli samo na bolničko liječenje, nego i na psihosocijalne ambulantne ustanove najrazličitijih oblika kao i na i odgovarajuću podršku osobama s duševnim tegobama i njihovim obiteljima u svakodnevnom životu.
  6. Govori o svojim pozitivnim i negativnim iskustvima i ne ustručavaj se iznijeti kritiku, ali budi zahvalan/na stručnom osoblju koje se trudi. Obitelji osoba s duševnim tegobama znaju da je posao psihijatrijskog osoblja težak. I to su ljudi sa svojim strahovima, nesigurnostima i pogreškama. I oni se bore sa svojim životnim problemima, ponekad su umorni, možda imaju sindromom sagorijevanja i griješe kao i svi mi. Zato valja – kolikogod je to moguće – njegovati međusobno razumijevanje, ne očekujući čuda.
  7. Obitelj ima pravo na vlastiti život. Ne smije se sve vrtjeti oko „bolesti“, osim u akutnim situacijama. Vježbaj se u opuštenosti, traži prijatelje i načine kako životu dati smisao. Učini odmak i povuci granice, poštuj također granice svog člana s duševnim tegobama. On/a je osoba za sebe, sa svim svojim zdravim i bolesnim dijelovima i treba određenu toleranciju svog okruženja, motivaciju i slobodu djelovanja. Uoči što smiješ i što možeš mijenjati, kao i ono što nadilazi granice tvojih mogućnosti i ovlaštenja. Ne osjećaj se odgovornim/om za sve i svakoga. I osoba s duševnim tegobama ima svoj dio odgovornosti!
  8. Ne brini se o tomu što će „drugi“ misliti. Nauči izdržati njihovo djelomično nerazumijevanje. Ako možeš, zauzimaj se s drugim obiteljima, stručnjacima i svim blagonaklonim ljudima za uklanjanje predrasuda o svima koji su „drugačiji“, ne gubeći pritom iz vida poteškoće zajedničkog života.
  9. Odrekni se svih nepokolebljivih uvjerenja o tomu što je „pravo“, a što „krivo“ koje si imao prije nego su duševne tegobe snašle člana tvoje obitelji.
    Svaki dan se ponovno rađaš – živi ovaj trenutak. Današnji dan je koliko-toliko dobar, što će sutra biti, već ćemo pravovremeno vidjeti. Nemoj se samosažalijevati, ali jasno reci kad više ne možeš – imaš pravo na pomoć okoline i stručnjaka.
  10. Važno je proći kroz proces žalovanja, ali tuga nas ne smije shrvati. Ne gubi nadu da će član obitelji s duševnim tegobama naučiti svoj život oblikovati tako da postigne određenu životnu kvalitetu. Ne uskraćuj mu svoje simpatije i naklonosti i poštuj njeghove stavove – oni su legitimni iako se razlikuju od tvojih. Prihvati svog člana obitelji takvim kakav jest i ne pokušavaj ga mijenjati po svojim predodžbama. Mijenjati možeš samo sebe (a kao što svi znamo, ni to nije nimalo lako…).

Izvor:
http://www.hpe.at/fileadmin/media_data/Inhalt-Dokumente/Broschueren/Darueber_reden_koennen_2._Auflage_violett.pdf (pristupljeno 13.2.2016.)

Prijevod:
Lica duše