Nada - snaga - smisao

Mnogi bivši psihijatrijski pacijenti tvrde da je za njihov oporavak bilo odlučujuće ne gubiti nadu. U konceptima oporavka (Recovery) izbjegavaju se pesimistične prognoze jer imaju demoralizirajuć učinak. Ti koncepti jamče znanstveno utemeljene terapijske usluge, ali također podržavaju i poštuju individualne resurse i odluke pogođene osobe.

Michaela Amering, Margit Schmolke

Nada - snaga - smisao

Koncepti oporavka u psihijatriji

Mnogi bivši psihijatrijski pacijenti tvrde kako je za njihov oporavak bilo odlučujuće ne gubiti nadu. U konceptima oporavka (Recovery) izbjegavaju se pesimistične prognoze jer imaju demoralizirajuć učinak. Ti koncepti ne jamče samo znanstveno utemeljene terapijske usluge, nego također podržavaju i poštuju individualne resurse i odluke pogođene osobe.

Recovery - An Alien Concept naslov je knjige Rona Colemana [1] u kojoj se autor pita kako to da je koncept oporavka oboljelih od shizofrenije pao u potpun zaborav i kod profesionalaca i kod pacijenata. Kako to da je postao stran ( Alien) ?

Colemanova priča o tomu kako se, nakon godina u psihijatrijskom sustavu s prognozom "neizlječiv", uspio oporaviti tako da je danas uspješan poduzetnik i otac obitelji, nije iznimka. Oporavak od mnogih bolesti, uključujući i one ozbiljne, moguć je. I epidemiološki podaci i sve veći broj objavljenih autobiografija jasno pokazuju da su se mnogi pacijenti s dijagnozom shizofrenije oporavili te da je to moguće i dugo nakon početka bolesti [2]. Unatoč tomu, očito je da ova dijagnoza nije izgubila skoro ništa od svoje zloslutnosti. Slika koju imamo o shizofreniji oblikovana je modelom deficita. Pacijenti čitaju i čuju od stručnjaka da imaju kroničan, neizlječiv poremećaj koji se može liječiti samo simptomatski.

Sljedeći primjer je Mary Ellen Copeland. Temeljem vlastitog iskustva s bipolarnim poremećajem te kao kći majke s manično-depresivnim poremećajem, ona osmišljava primjenu koncepta oporavka u psihijatrijskim ustanovama i u individualnim terapijskim planovima. Njezini modeli oporavka* podučavaju se i primjenjujuu brojnim angloameričkim zemljama. [3, 4].

* više informacija na www.mentalhealthrecovery.com i www.copelandcenter.com

 

Osobne vrednote i ciljevi

Izvještaji Pat Deegan o tomu kako su ona i druge pogođene osobe pronašle put iz ograničene uloge pacijenta do samoodređenog, smislenog života, prekretnice su u razvoju koncepata usmjerenih na oporavak [5, 6]. Bit cijelog niza publikacija i istraživanja glasi: Oporavak je osoban proces koji se ravna prema individualnim vrijednostima i ciljevima svakog pojedinog pogođenog pojedinca.

Mnoge osobe sa psihičkim smetnjama opisuju koliko je za njih bilo važno ne gubiti nadu u oporavak. U praksi to znači: raditi na resursima, ne gubiti iz vida individualne ciljeve te biti upoznat s pozitivnom prognozom jer je jedan od najštetnijih i najstigmatizirajućih stavova onaj da su psihičke bolesti neizlječive [7, 8, 9]. Živjeti nadu bez obzira na bolest, znači (ponovo) pronaći samopoštovanje, zadržati osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje, ne definirajući se isključivo kroz ulogu pacijenta. Osim toga, čini se da je za osnaživanja (samoosnaživanje) [10] bitno ne odricati se previše i predugo vlastite autonomije i osobne odgovornosti te održavati društvene veze radom, aktivnim provođenjem slobodnog vremena i socijalnim odnosima. Preduvjet za to je zalaganje protiv diskriminacije te poštivanje građanskih prava i prava pacijenata.

 

Pružanje pomoći u zajednici

Skrb za osobe sa psihičkim smetnjama mora se ravnati prema njihovim potrebama, a ne prema potrebama institucija. Temelj moderne psihijatrijske skrbi je „pristup usmjeren osobi“ [11] koji fleksibilno i mobilno reagira na individualne potrebe i resurse u životnom okruženju pogođenih, umjesto da zahtijeva njihovo prilagođavanje postojećim institucijama. Nažalost, još uvijek se događa da se promjenom institucije (npr. prelaskom iz bolnice u sustav psihosocijalne skrbi) mijenjaju i stručno osoblje i uvjeti, tako da se pacijenti moraju navikavati ne samo na novo okruženje, već i na nove uvjete financiranja i općenito na nova pravila.

Koncept integriranih modela skrbi predviđa da pacijenti mogu fleksibilno i bez prepreka koristiti različite oblike skrbi. Skrb mora biti mobilna, dostupa u životnoj sredini, to jest tamo gdje se bolesna osoba nalazi, npr. u stanu ili na radnom mjestu [12]. Nadalje, liječenje mora biti integrativno, što uključuje medicinske i psihosocijalne usluge. Uvijek će postojati pacijenti koji u određenom trenutku neće moći prihvatiti lijekove ili psihoterapijske intervencije, ali će biti spremni prihvatiti pomoć oko stanovanja, financija ili socijalnih kontakata [13]. Pristanak na uzimanje lijekova ili na određenu dijagnozu ne bi trebao biti jedini preduvjet za pravo na korištenje usluga psihosocijalne skrbi.

 

Dvije različite vrste potreba

Fred Frese, psiholog iz SAD-a koji i sam boluje od shizofrenije, vrlo uspješno radi kao istraživač. Sa skupinom drugih istraživača jasno je formulirao da se u praktičnom radu na oporavku moraju uzeti u obzir dvije vrste potreba [14]. S jedne strane, rodbina i psihijatrijski stručnjaci koji skrbe o teško oboljelima zalažu se za intervencije utemeljene na dokazima. Radi se o terapijama čije su blagodati znanstveno dokazane i čiji su učinci i nuspojave objektivno ispitani na velikim skupinama pacijenata. Međutim, ova važna potreba nije ni izdaleka zadovoljena. Znamo da samo dio teško oboljelih pacijenata dobiva sveobuhvatnu terapiju sukladno aktualnim znanstvenim spoznajama. Iako je primjerice dokazana učinkovitost specifičnih oblika psihoterapije [15, 16], koji su u međuvremenu razvijeni za sve psihijatrijske dijagnoze, u praksi se ne primjenjuju redovito. Isto vrijedi i za specijalne oblike profesionalne rehabilitacije [17] i druge vrste pomoći. Ove frustrirajuće manjkavosti razlog su za politički angažman kako bi se osiguralo provođenje znanstvenih spoznaja u praksi.

S druge strane, ima bivših pacijenata koji se bore za koncept oporavka koji podržava subjektivnost, autonomiju i slobodu izbora. Mnoge osobe koje su se oporavile od psihičkih bolesti znaju da im nisu pomogle samo zdravstvene usluge utemeljene na znanstvenim dokazima. Često su im pomogli vrlo individualni, originalni pristupi, poput neuobičajenih načina života i socijalnih odnosa, intervencije iz područja koja nadopunjuju medicinski pristup (komplementarne metode liječenja), samopomoć ili subjektivni modeli objašnjenja psihijatrijskih problema. Jedini dokaz njihove učinkovitosti jest da su igrali središnju ulogu u procesu oporavka pojedinih osoba. Liječnici i drugi stručnjaci skloni su ponekad odvraćati od takvih originalnih odluka zbog nedostatka znanstvenih podataka o njihovoj učinkovitosti. Međutim, upravo ova osobna rješenja pogođenima su često vrlo važna. Stoga istraživačka skupina oko Freda Fresea zahtijeva: Većini pacijenata potrebno je i jedno i drugo, tj. i intervencije utemeljene na dokazima i individualna, neobična rješenja. Borite se stoga zajedno! Istražujte u oba smjera!

 

Važni kriteriji u liječenju

Koji je cilj psihijatrijske pomoći? Primarni cilj je da se osoba, neovisno o simptomatici, može nositi sa socijalnim ulogama (partnera, roditelja, zaposlenika, prijatelja itd.) te da duže vrijeme može voditi smislen život, neovisno o nužnosti da u krizama možda opetovano zatraži profesionalnu pomoć. S aspekta psihijatrijskog istraživanja to također znači da su kvaliteta života, životno zadovoljstvo, životni smisao jednako važni kriteriji u liječenju kao što je, primjerice, pitanje trajanja boravka u bolnici tijekom krize ili koji simptomi su još uvijek prisutni [18]. Sve u svemu, razvidno je da koncepti oporavka istražuju tri važne teme: nadu, osnaživanje i životni smisao. To je u skladu sa sljedećim stavom Svjetske psihijatrijske organizacije [19]: „Tradicionalno liječenje usmjereno na bolest trebalo bi proširiti u integrativne, multidimenzionalne koncepte utemeljene na pozitivnom stavu i smanjenju prevladavajuće sumnjičavosti u mogućnost oporavka".

 

Prof. Dr. Michaela Amering, psihijatar

Klinika za psihijatriju Sveučilišta u Beču

Dr. phil. Margit Schmolke, dipl. psiholog /psihoanalitičar

 

 

 

Literatura:

1. Coleman R: Recovery – An Alien Concept. Handsell Publishing, Gloucester UK 1999.

2. Davidson L, Harding C, Spaniol L: Recovery from Severe Mental Illnesses. Research Evidence and Implications for Practice. Center for Psychiatric Rehabilitation, Boston University 2005.

3.www.mentalhealthrecovery.com

4. www.copelandcenter.com

5. Deegan P: Recovery and the Conspiracy of Hope 1996. www.bu.edu/resilience/examples/deegan-recovery-hope.pdf

6. Deegan P: Recovery: The Lived Experience of Rehabilitation. Psychosocial Rehabilitation Journal 1988, 11/4: 11–19.

7. Borg M, Kristiansen K: Recovery-oriented professionals: Helping relationships in mental health services. Journal of Mental Health 2004, 13/5: 493–505.

8. Knuf Andreas: www.beratung-und-fortbildung.de/Recovery.pdf

9. Schmolke M: Gesundheitsressourcen im Lebensalltag schizophrener Menschen. Psychia-trie Verlag 2001.

10.Knuf A, Seibert U: Selbstbefähigung fördern. Empowerment in der psychiatrischen Arbeit. Psychiatrie-Verlag, Bonn 2004

11.Schmidt-Zadel R, Kunze H/Aktion Psychisch Kranke (Hg.): Die Zukunft hat begonnen. Personenzentrierte Hilfen – Erfahrungen und Perspektiven. Psychiatrie-Verlag, Bonn 2003.

12. Amering M: Multiprofessionelle Behandlung (fast) ohne Bett: Beispiele und Diskussion aus UK und USA. In: Schmidt-Zadel R, Kunze, H/Aktion Psychisch Kranke (Hg.): Mit und ohne Bett: personenzentrierte Krankenhausbehandlung im Gemeindepsychiatrischen Verbund: 242–258. Psychiatrie-Verlag, Bonn 2002.

13. Watts J, Priebe S: A phenomenological Account of user’s experience of assertive community treatment. Bioethics 2002. 16(5): 439–454.

14. Frese FJ, Stanley J, Kress K, Vogel-Scibilia S: Integrating Evidence-Based Pracices and the Recovery Model. Psychiatric Services 2001 52/11: 1462–1468.

15. Sachs G & Katschnig H: Kognitive Funktionsstörungen bei schizophrenen Psychosen: Medikamentöse und psychologische Behandlungsverfahren. Psychiatrische Praxis 2001. 28(2), 60–68.

16. Amering M: Psychotherapie bei Stimmenhören. In: Katschnig H, Amering M (Hrsg.): Stimmenhören. Medizinische, psychologische und anthropologische Aspekte. Facultas, Wien 2005.

17. Rössler W: Psychiatrische Rehabilitation. Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg 2004.

18.Anthony W, Rogers E S, Farkas M: Research on Evidence-Based Practices: Future Directions in an Era of Recovery. Community Mental Health Journal 2003. 39/2: 101–114.

19.www.wpanet.org

 

 Izvor: https://www.tellmed.ch/tellmed/Fachliteratur/Managed_Care/Managed_Care_Nr_1_2006.php

(pristupljeno 20.9.2020.)

 

Prijevod: Lica duše