O osjećaju bespomoćnosti i gubitka kontrole

O osjećaju bespomoćnosti i gubitka kontrole

Andreas Knuf

Postoje osjećaji kojima se u psihosocijalnom radu često bavimo. U prvom redu to je strah. Također, često se suočavamo s ljutnjom, bijesom, sramom ili tugom. U vremenu Corone susrećemo se s jednim osjećajem koji je vrlo važan u psihosocijalnom kontekstu, o kojemu se rijetko govori, iako ima goleme negativne učinke na oboljele i dio je mnogih duševnih bolesti. Riječ je o bespomoćnosti, o gubitku kontrole. Aktualno iskustvo govori nam da su ljudske mogućnosti prilično ograničene i da sićušni virus može paralizirati cijeli planet. I mi doživljavamo svoju nemoć zbog činjenice da o virusu još uvijek vrlo malo znamo, ali i zbog ograničenja u svakodnevnom životu koja ne možemo kontrolirati.

Svi pokušavamo izbjeći osjećaje nemoći i gubitka kontrole jer su povezani s egzistencijalnim prijetnjama i u konačnici sa strahom od smrti.

Kad izgubimo kontrolu nad situacijom, prijeti nam ozbiljna opasnost. Naime, bespomoćnost stvara veliki unutarnji psihološki stres i aktivira alarmni sustav. Opasnost je to veća što osjećaj nemoći duže traje. To je npr. slučaj kod ponovljene traume. Također, to je iskustvo mnogih klijenata s kroničnim duševnim teškoćama koji su se u svojoj povijesti bolesti, osobito 1970-ih i 1980-ih, suočili sa sustavom koji im nije ostavljao dovoljno prostora za utjecaj na vlastiti život i koji imaju mnogobrojna iskustva osjećaja bespomoćnosti. Trajno iskustvo nemoći čini nas bolesnima. Ono pogoduje mnogim duševnim bolestima, a veza s depresijom odavno je poznata.

Osobe koje su u životu imale mnoga iskustava nemoći često upadaju u stanje takozvane naučene bespomoćnosti, tj. osjećaju se bespomoćno i izručeno na milost i nemilost situaciji čak i kad bi na nju sigurno mogle utjecati. Iskustva nemoći uopćavaju se, šire se takoreći i na područja na kojima osoba još uopće nije imalo iskustvo nemoći. Ta veza poznata je kod osoba s graničnim poremećajem osobnosti, ili općenito kod osoba koje su doživjele traumu. Traumu karakterizira stanje apsolutne bespomoćnosti. Žrtva je izručena na milost i nemilost počinitelju ili događaju te se osjeća egzistencijalno ugroženom. Posljedično, osoba može zaglaviti u osjećaju nemoći ili doživljavati sebe nemoćnom i u situacijama u kojima to objektivno nije tako. Ponekad i tijelo prelazi u neku vrstu ukočenosti ili u disocijaciju: Pogođena osoba je kao paralizirana, više ne može djelovati, gubi dijelove sjećanja ili percepcije sebe i okoline. Budući da je osjećaj nemoći vrlo neugodan, pokušavamo ga izbjeći, a kad u tome ne uspijemo, pokušavamo vratiti osjećaj kontrole.

Postoje psihički simptomi koji služe prvenstveno za svladavanje iskustva bespomoćnosti. To se naročito dojmljivo vidi kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Pogođene se osobe pokušavaju nositi s temeljnim strahom prakticirajući kontrolne radnje poput rituala čišćenja, brojanja i sl. Što osoba više kompulzivno kontrolira, to se sigurnijom osjeća, barem privremeno. Što je manji osjećaja kontrole, to nametljivije postaju prisilne misli i prisilne radnje. I sumanute misli mogu se protumačiti kao strategija kontrole jer sugeriraju prividno razumijevanje situacije i tako daju osobi osjećaj kontrole u stresnoj, zbunjujućoj ili dvosmislenoj situaciji. Čak i ako vlastita uvjerenja ne odgovaraju stvarnosti, osoba ima subjektivan osjećaj da razumije situaciju.

Druga unutarnja psihološka strategija bijega od osjećaja nemoći je nesvjesno aktiviranje ljutnje i bijesa. Ljutnja je zapravo razumna emocija koja bi trebala omogućiti ponovni pristup vlastitim mogućnostima djelovanja. Međutim, često je pretjerana, nije primjerena situaciji i u konačnici šteti pogođenoj osobi i njezinoj okolini. Ljutnja prije svega omogućuje da se opet osjećamo moćnije, ali u konačnici ne služi primjerenom samopotvrđivanju već unutarnjem psihološkom suočavanju s bespomoćnošću. Kao rezultat toga, neke osobe mogu postati pravi "ovisnici o ljutnji" jer ih doživljaj moći i energije ljutnje štiti od osjećaja nemoći. Ova dinamika objašnjava npr. pretjerani bijes mnogih osoba s graničnim poremećajem osobnosti.

Vraćanje kontrole

Prema konceptu salutogeneze izraelskog medicinskog sociologa Aarona Antonovskog, vrlo je važno doživljavamo li određenu situaciju upravljivom, tj. imamo li osjećaj da na nju možemo utjecati. Osobe koje imaju takav osjećaj mogu se bolje nositi sa psihološkim krizama i stresnim situacijama. U psihologiji se govori o konceptu samoefikasnosti. Pritom se misli na uvjerenje da vlastitim postupcima možemo utjecati na situaciju. Iskustvo samoefikasnosti iznimno je važno jer bez njega ostajemo pasivni. Svatko tko vjeruje da je izručen na milost i nemilost situaciji i da na nju ne može utjecati neizbježno će ostati pasivan. Osobama koji su imale trajna ili ponavljajuća iskustva prekomjernog gubitka kontrole hitno je potrebna podrška kako bi se osjećale manje bespomoćno i ojačale vlastiti osjećaj samoefikasnosti. Upravo koncept osnaživanja protivi se generaliziranju iskustva nemoći i njegovih posljedica, poput pasivnosti, povlačenja, rezignacije, gubitka vlastite vrijednosti i nedostatka motivacije.

Najvažnije pitanje je kako pogođene osobe mogu steći više iskustava da mogu utjecati na svoj život. U konceptu oporavka i u drugim novijim konceptima, samoodređenje klijenta ima središnju ulogu. No, osobama koje su imale dugogodišnje iskustvo nemoći obično nije dovoljno samo ponuditi mogućnosti za samoodređenje. U mnogim slučajevima one su time nedvojbeno preopterećene ili naginju donošenju nepovoljnih odluka. Potrebna je stoga podrška u razvijanju sposobnosti samoodređivanja. To je također zadatak profesionalaca.

Svakome tko se dugo suočavao s nemoći i gubitkom kontrole potrebno je osim iskustva zadobivanja kontrole prije svega iskustvo sigurnosti, jer iskustvo nemoći neizbježno prate jaki strahovi, pa čak i panika. Stoga je drugo važno pitanje: Kako tim osobama posredovati iskustvo sigurnosti? To se može postići, među ostalim, u sigurnim povjerljivim odnosima, transparentnošću, pružanjem dovoljno informacija, itd. I to je vidljivo u ovoj Corona krizi.

Prihvatiti i promijeniti

Nemoć je dio ljudskog života, sve drugo može se smatrati ljudskom grandomanijom. Stoga je važno da smo sposobni priznati sebi kad na neku situaciju nemamonikakav utjecaj i kad joj se takoreći moramo "predati". Kada ne bismo imali tu sposobnost, pokušavali bismo promijeniti nešto što je nepromjenjivo, doživljavajući pritom neuspjeh, rasipanje energije i iskustvo gubitka kontrole. Primjer: Gospodin Weber potječe iz vrlo ambiciozne obitelji. Dok su njegova dva brata veoma uspješna u svojim profesijama, on tijekom studija ekonomije oboli od shizofrenije. Gospodin Weber uporno pokušava etablirati se na primarnom tržištu rada, ali ne može izdržati opterećenja i doživljava ukupno šest psihotičnih kriza izazvanih preopterećenošću. Iako se njegovom socijalnom okruženju i njegovom psihijatru to čini bezizglednim, on svu energiju ulaže u postizanje svog cilja.

Ne bismo trebali pokušavati promijeniti ono što ne možemo promijeniti. Istodobno, naravno, postoji mnogo stvari u životu na koje možemo utjecati i koje možemo oblikovati. Stoga bi psihijatrijski djelatnik morao sa svojim klijentima istražiti područja života na koja oni mogu utjecati te istovremeno imenovati ona područja na kojima bi prihvaćanje bilo poželjno. Vratimo se opet gospodinu Weberu. Tijekom psihoterapije on uči preispitati svoj natjecateljski odnos s braćom. Kasnije se odlučuje za posao pružanja privatnih poduka jer tako lakše može izbjeći stanja preopterećenosti.

Upravo dijalektika između promjene i prihvaćanja ima vrlo važnu ulogu u psihoterapijskom radu i ugrađena je u suvremene terapijske metode. Kako bi ukazala upravo na to balansiranje između prihvaćanja i promjene, Marsha Linehan nazvala je svoju terapijsku metodu dijalektičko bihevioralna terapija.

Da bismo se mogli dobro nositi s osjećajem nemoći, potrebno je nekoliko vještina:

Prije svega, potrebna nam je sposobnost da prepoznamo na koje situacije možemo utjecati, a na koje ne. Rad s klijentima na toj sposobnosti važan je dio psihosocijalnog rada i peer podrške.

Potrebna nam je zatim sposobnost da na situacije na koje možemo utjecati stvarno i utječemo. To uključuje rad na razlučivanju mogućnosti djelovanja, ohrabrivanje i stručnu podršku.

Na kraju, ali ne i manje važno, potrebna nam je sposobnost prihvaćanja onog što ne možemo promijeniti i odustajanje od trošenje energije u borbi protiv nepromjenjivog. To pak zahtijeva da proradimo tugu, otpustimo snove i čežnje kao i da razvijemo samosuosjećanje kako se ne bismo osuđivali zbog tobožnjeg neuspjeha.

 

Andreas Knuf je psiholog i psihoterapeut. Poznat po brojnim publikacijama o oporavku, graničnom poremećaju osobnosti i usredotočenoj svjesnosti. Bivši voditelj projekta oporavka (Peer-to-Peer Recovery) švicarske zaklade Pro Mente Sana u Zü­richu.

 Izvor: https://www.andreas-knuf.de

pristupljeno 1.11.2021.

Prijevod: Lica duše