Reći DA : Prihvatiti ono što jest

U kulturi koja stremi perfekcionizmu i optimiziranju, svako i najmanje odstupanje od željenog postaje problem.
Čeznemo za zadovoljstvom, za osjećajem unutarnjeg mira i mislimo da ćemo to postići ako se stvari u našem životu odvijaju onako kako smo to zamislili.

Andreas Knuf

Promjena se može dogoditi onda kad se suočimo sa svojom boli i sa svojim strahom

Poznata TV voditeljica Miriam Pilhau umrla je od raka u ljeto 2016. U ožujku iste godine, samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti, u intervjuima je govorila o čudu svoga ozdravljenja. U to doba predstavila je i novu knjigu pod naslovom Dr. Nada u kojoj je opisala svoj put ozdravljenja. Svojoj maloj kćeri gotovo da i nije govorila o svojoj bolesti i nikada joj se nije pokazala bez perike. U knjizi je zastupala tezu da se nadom i imaginiranjem oporavka može postići ozdravljenje. 2010. god. od raka je umrla i Baerbel Mohr, mnogima poznata po svojoj knjizi Narudžbe svemiru. Ona je je dugo godina zastupala tezu da je u životu sve moguće pod pretpostavkom da nešto želimo dovoljno jako i od srca. Ova dva primjera teških sudbina koje mogu svakoga pogoditi jasno pokazuju da nerijetko dobijemo nešto sasvim različito od onoga što smo željeli i da su mogućnosti našeg utjecaja često ograničene. Pokazuju također kako veoma želimo imati više utjecaja na naš život, kako ne možemo izdržati nemoć i kako naginjemo "ispravljanju " stvarnosti.

 Egzistencijalne situacije poput suočavanja sa smrću stavljaju nas i našu sposobnost prihvaćanja na tešku kušnju. Izazov su međutim već i mnoge male svakodnevne neugodnosti i smutnje. Reći DA koži koja nije više baršunasto mekana i sjajna kao sa 17 godina, reći DA činjenici da dijete nije donijelo kući očekivane ocjene, reći DA kišnim danima usred ljeta i to baš kad smo "mi" na godišnjem odmoru, to nije jednostavno. Izazov prihvaćanja danas ne biva manji nego veći. Naime, u kulturi koja stremi perfekcionizmu i optimiziranju, svako i najmanje odstupanje od željenog postaje problem. Žalosno je pritom što bismo htjeli da sve bude dobro samo zato što želimo biti sretni. Čeznemo za zadovoljstvom, za osjećajem unutarnjeg mira i mislimo da ćemo to postići ako se stvari u našem životu odvijaju onako kako smo to zamislili. Da odmor provodimo u mjestu u kojem nam baš sve odgovara. Ili da konačno imamo savršen posao koji nam omogućuje razvoj, a šef i kolege cijene naše sposobnosti.

Preobrazba se ne događa ako ignoriramo rak ili ako sebe uvjerimo da možemo toliko mobilizirati naše obrambene stanice da rak nema šanse. Tako nastaje samo stres jer na potiskivanje zabrinutosti i straha trošimo golemu energiju. Preobrazba se može dogoditi kad se suočimo sa svojom boli i strahom. Aktualna istraživanja pokazuju da se neugodni osjećaji stišavaju ako smo spremni osjetiti ih. Međutim, ako te osjećaje ignoriramo, areali mozga koji su za njih nadležni ostaju i dalje aktivni. Naš je mozak sličan budilici: Kad ga čujemo, možemo ga isključiti. Ako ga ignoriramo, on će neprestance iznova zvoniti. Zato je izbjegavanje neugodnih osjećaja od male koristi. Ako želimo da što prije prestanu, moramo im posvetiti svoju pažnju. Automnaski poriv nam međutim govori: "Bježi od njih".

Možda je prijašnjim generacijama bilo lakše prihvatiti (bogodanu) neumitnost. To je zacijelo povezano s činjenicom da su ljudi prijašnjih vremena imali manju kontrolu nad svojim životima i životnim prilikama nego mi danas. Imali su više prilika za "vježbanje" i često su mogli reći DA iz temeljnog životnog stava obilježenog predanjem i unutarnjim pristankom. Nipošto ne želim idealizirati prošla vremena; poznajem mnoge osobe iz generacije mojih djedova i baka koji su bili miljama udaljeni od prihvaćanja i koji su umrli ogorčeni, svađajući se sa životom. Poznajem međutim upravo starije ljude koji npr. mogu prihvatiti konačnost života na sasvim nespektakularan ali zadivljujuć način kakav bih i sam sebi poželio.

Prihvaćanje je zacijelo u svim kulturama protkano usmjerenošću na duhovno. Ako postoji Bog ili neka druga instancija veća od nas samih, predanje toj instanciji događa se gotovo spontano. Ako se u nekoj religiji predanje smatra vrednotom, ljudi će se više truditi da ga postignu. Nudi li određena religija k tomu još i smisleno objašnjenje ("nedokučiva volja Božja"), to dodatno olakšava predanje. Kad se duhovna orijentacija izgubi, nestaju također i sposobnosti poput prihvaćanja i predanja. Ako osoba mora sama uzeti život u svoje ruke, to podrazumijeva mijenjanje i oblikovanje vlastitog života, a ne prepuštanje neumitnosti. Prihvaćanje, predanje i poniznost danas se ne smatraju poželjnim osobinama. Naprotiv, na prilično su lošem glasu. Izjednačuje ih se s rezignacijom ili nedostatnim zauzimanjem za sebe. No, rezignacija nije posljedica previše, nego premalo predanja. Tko nikako ne može prihvatiti nešto što je nepromjenjivo, tko stalno pokušava nemoguće učiniti mogućim, taj će prije ili kasnije iscrpljen rezignirati. Naprotiv, tko je sposoban prihvatiti, taj uopće ne može rezignirati.

I ja sam za vrijeme svog psihoterapeutskog obrazovanja iskusio podcjenjivanje prihvaćanja na svim društvenim razinama. Tijekom svog prvog studija za kognitivno-biheviralnog terapeuta, riječ "prihvaćanje" gotovo da i nisam sreo. Uvijek je bilo govora o promjeni i to po mogućnosti brzoj, jeftinoj, temeljenoj na dokazima. Nas mlade studente psihologije 80tih i 90tih godina nitko nije učio da promjeni prethodi prihvaćanje. Bilo je to vrijeme "kratkih terapija usmjerenih na rješenja". Trebalo je konačno prekinuti sa psihoterapijom usredotočenom na problem, uz istodobno obećanje da će u najkraćem mogućem roku, tj. nakon nekoliko terapijskih seansi, doći do promjena koje se nisu inače mogle postići dugogodišnjim terapijama.

 No, prije nekoliko godina zaokret je najavila danas dosta popularna terapija prihvaćanjem i posvećenošću (ACT)[1]. U tom se pristupu polazi od toga da su mnoga duševna oboljenja, poput ovisnosti i depresije, posljedica dugotrajnog neprihvaćanja. Neproživljena tuga radi nekog gubitka može dovesti do depresije. Put iz psihičke krize ACT vidi također u prihvaćanju: Promjena je moguća ako se prihvati i proživi ono što jest.

 

 Andreas Knuf, diplomirani psiholog i psihoterapeut, autor brojnih publikacija, među kojima i „Gesundung ist möglich!“ - Oporavak osoba s graničnim poremećajem osobnosti (Borderline) (2008), te "Sei nicht so hart zu dir selbst. Selbstmitgefuehl in guten und schlechten Zeiten"(2016) - Ne budi tako nemilosrdan preme sebi. Samosuosjećanje u dobrim i lošim vremenima. Bivši voditelj je projekta oporavka (Peer-to-Peer Recovery) švicarske zaklade Pro Mente Sana u Zü­richu.

 

Izvor: https://andreas-knuf.de

Pristupljeno 10.09.2020.

Prijevod: Lica duše

 

 

 

 

 

 

 

 

 



[1]

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (Acceptance and Commitment Therapy - ACT)

Tagged