Suživot s osobama s duševnim smetnjama

Kada se netko iz vaše obitelji, neka vama veoma bliska osoba zbog psihičkih smetnji odjednom potpuno promijeni, kada je prepuna bezumnih ideja, kada se iznenada besmisleno ponaša, kada ugrožava egzistenciju cijele obitelji ili kada pokuša oduzeti sebi život – kad se tako nešto dogodi, ništa više nije kao što je bilo prije.

Dr. Manfred Ziepert

Predavanje je održano 16.5.2006. u prigodi obilježavanja jubilarne 20-godišnjice djelovanja grupe za samopomoć obitelji osoba s duševnim smetnjama u Mainzu.

1. Nekoliko misli o smislu naših osjećaja

Možda će netko pomisliti: „Zašto je tema baš tuga i bijes? Zar su oni poželjni? Pod uspješnim životom podrazumijevamo radost, sreću, sklad, uspjeh, nadu, smisao. Živimo zato da barem djelomično u tomu i uspijemo.“
Potpuno se slažem s time i u ovom će predavanju biti riječi o svemu što život čini vrijednim življenja. Zašto onda baš ova tema? Tugu i bijes osjećamo upravo onda kad nam život ne uspijeva.
Međutim, tuga i bijes su vrlo važne pokretačke snage koje nam mogu pomoći da ponovno pronađemo put u život vrijedan življenja. Tuga i bijes doduše nisu naš životni cilj, ali su nam s vremena na vrijeme potrebni kako bismo taj cilj postigli. Stoga možemo reći da su tuga i bijes životodajne snage, tj. oni to mogu postati ako ih doživljavamo kao šansu i ako tu šansu iskoristimo.
Ne smijemo dopustiti, a to se nažalost često događa, da tuga i bijes postanu jedinim sadržajem našega života, ali ne smijemo ih ni izbjegavati, nego moramo učiti što s njima učiniti. Nemojte nikome dopustiti da vas odvraća od vaših osjećaja govoreći vam: „Ne paničari“ ili „Ti to samo umišljaš“. Vaši osjećaji su uvijek ispravni i važni. Međutim, važno je otkriti što oni znače i kako se prema njima postaviti.
Dopustite mi , molim vas, nekoliko osnovnih misli o našim osjećajima. Iako često nisu ni lijepi ni ugodni, osjećaji sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Oni su jednostavno tu i to s dobrim razlogom: osjećaji – i oni lijepi i oni neugodni - nužni su za naše preživljavanje. Kao što je toplina tijelu ugodna, a bol nelagodna, tako su povjerenje i harmonija ugodni, a svađa, uvreda i gubitak neugodni. Svi osjećaji koji zbog njih nastaju, dakle, bilo osjećaj sreće ili osjećaji straha, tuge, bijesa, nužni su i imaju svoj smisao. Sasvim neposredno promatrani, osjećaji su pokretačke snage, oni su unutarnje energije. Njihov učinak ovisi o nama. tj. o tome što ćemo s njima napraviti.
Prispodoba:
Pretpostavimo da ste se ukrcali na jedrenjak i isplovili na pučinu. Zapuše li vrlo jak vjetar, digne li se možda oluja, možete reagirati na različite načine. Možete reći: „Da me vjetar ne bi odnio tko zna kuda, spustit ću jedra i čekati dok nevrijeme prođe“. Tada vam se doduše neće dogoditi ništa strašno, ali nećete ni napredovati prema cilju. Ili možete reći: „Dignut ću jedra, a vjetar neka puše kako ga je volja, pa ću vidjeti kamo će me odnijeti.“ Vjerujem da će se većina složiti kako je jedno i drugo besmisleno. Dobar kormilar okretat će jedra i kormilo tako da stigne na cilj. Moram znati kamo želim stići, gdje je obala, a trebao bih znati upravljati brodom tako da i u nepovoljnim okolnostima stignem do cilja.
Slično je i s našim osjećajima: nema smisla da ih samo otrpimo ili izbjegavamo. Također je krivo ako dopustimo da ovladaju nama. U najgorem slučaju tuga može završiti depresijom, a bijes ubilačkim nagonom. A tada sigurno sve postaje još gore. Moram dakle znati do kojeg cilja, do koje spasonosne obale želim stići i kako mi vjetar ili oluja mojih osjećaja pritom mogu pomoći. I najneugodnije osjećaje lakše ću podnijeti ako znam koji mi je cilj i kako ću do njega doći. Nitko ne može dugo izdržati trpljenje kojemu se ne nazire kraja, trpljenje u neizvjesnosti. Ali ako u trpljenju znamo za smisao i za cilj, dobivamo novu snagu. Friedrich Nietzsche je jednom rekao: Tko zna zašto, podnijet će gotovo svako kako.

2. Kad vam bolest provali u život

Vraćam se sada ponovno vama, članovima obitelji osoba sa psihičkim tegobama. S psihičkim poremećajem neke vama drage osobe proživljavate sudbinu koje je nasreću pošteđena većina ljudi današnjeg vremena: zlu sudbinu koja je s nemilostivom razornošću prodrla u vaš kako-tako harmoničan svijet. Vaše trpljenje poprima razmjere trpljenja prijašnjih generacija u vremenima ratova, kuge ili tiranije brutalnih vladara, u vremenima kada je život postajao noćnom morom. Kako su se ondašnje generacije nosile s tim? Imajući ovo pitanje na pameti, poslušajte jednom neko djelo za zbor – kantatu ili oratorij - J.S. Bacha. Elementarne sile bijesa i tuge zbog đavolske moći prožimaju srž našeg bića. Bijes i tuga, a zatim unutarnja jasnoća i nova vjera - poruka je ovih velikih djela.
Kao prvo, važno je i nužno da trpljenje, tugu i bijes svjesno prihvatite i da sebi kažete: Budući da živim s osobom koja ima duševne smetnje, ovi osjećaji su sada dio mog života. Moram pronaći način kako im reći “da”. Također moram naučiti kako mi upravo bijes i tuga mogu pomoći da nađem više mira, više veselja i novi životni smisao. Ne želim postati rob svoje žalosne sudbine. Bolesnika ne želim ostaviti na cjedilu, ali ne želim ni da cijeli moj život bude obilježen samo bolešću.
Na to sam mislio kad sam maločas rekao da morate znati kamo želite stići, što je zapravo vaš cilj. Što to konkretno znači? Za početak evo samo nekoliko natuknica:

  • Morate odlučiti koliki dio svog života ćete posvetiti bolesniku i bolesti, a koliko mora preostati za sve ostalo što vam je također važno. To morate što temeljitije raščistiti sami sa sobom
  • Također morate razmisliti što trebate činiti ili što više nećete činiti, što promijeniti kako biste postigli cilj:
  • npr. hoćete li tražiti pomoć, ili
  • što ćete sve tražiti (očekivati) od osobe s duševnim smetnjama, a koja njezina očekivanja nećete ispuniti,
  • koliko ćete se obazirati na mišljenja i predrasude drugih. Za svoj put nećete uvijek dobiti pljesak i ma koliko mišljenje ili savjet drugih ljudi bili važni, morate naučiti prihvatiti njihovo neodobravajuće kimanjem glavom i podignuti kažiprst.

Uvijek imajte na umu sljedeće: Smijete pogriješiti. Ne postoji jedan jedini ispravni put i tko god donosi odluke taj griješi.
Ipak, najviše griješite ako ne znate što hoćete. Tako ćete doduše izbjeći poneku svađu, ali ćete se na kraju sasvim sigurno nasukati.
Osvrnimo se sada na vašu sasvim osobnu sudbinu, na vaš život s osobom koja ima psihičke smetnje. Vratimo se na početak toga puta. Kada se netko iz vaše porodice, neka vama veoma bliska osoba zbog psihičkih smetnji odjednom potpuno promijeni, kada je prepuna bezumnih ideja, kada se iznenada besmisleno ponaša, kada ugrožava egzistenciju cijele obitelji ili kada pokuša oduzeti sebi život – kad se tako nešto dogodi ništa više nije kao što je bilo prije.
A što je možda još najgore: više ne možete razumjeti što se to zbiva s drugim, i sami osjećate da taj drugi vas ne razumije, da s njim ne možete više razborito razgovarati. Taj drugi iznenada vam je postao nedostupan. On je tjelesno doduše još tu, ali duševno je na „nekom drugom planetu“.
Što se tad događa? Prva reakcija je šok i opiranje: To nije istina! Moram moći razgovarati s tobom! Moraš se nekako urazumiti!
Neki tako pokušavaju danima ili čak tjednima sve dok ne nastupi rezignacija i duboka potresenost: moj suprug, moja supruga, moje dijete, moje voljeno biće nije više ona prijašnja osoba, a ja protiv toga ne mogu ništa učiniti, baš ništa. Štoviše, bilo što da pokušam, sve biva samo još gore. Nemam više mira ni noću ni danju.
Gotovo svatko tko je povezan s osobom koja ima neki psihički poremećaj mora proći kroz ovu prvu rezignaciju i duboku potresenost. Čak i kada ta osoba ozdravi, nikad više ne možemo živjeti ni voljeti onako slobodno, neopterećeno i sigurno kao prije. Prečesto ostaje strah da bi se noćna mora mogla ponoviti.
Ali, u ovoj prvoj rezignaciji ima i nečeg dobrog: postajemo spremni potražiti pomoć.
Međutim, često slijedi još jedna grozna tortura o kojoj sam govorio u jednom ranijem predavanju. Riječ je o upućivanju osobe s duševnim smetnjama na psihijatriju. Ma koliko bilo teško, za obitelj je to često jedina hrid spasa jer tako privremeno sa sebe možete skinuti nepodnošljivi teret.
Naravno, mnoge od vas opterećuje činjenica da osobu s duševnim smetnjama tako biva obilježena pečatom psihijatrije. I često vas muče sumnje: Je li bilo u redu to što sam člana svoje obitelji smjestio na psihijatriju? Hoće li mu to pomoći ili će se tamo još gore razboljeti?
Na sreću mnogi od vas imaju utješno iskustvo da terapija na psihijatriji može pomoći, da mnogo toga poslije bude bolje, da se s osobom s duševnim smetnjama možete o mnogočemu ponovno sporazumjeti.
Čak ako terapija i nije bila uspješna, ipak, ovaj je korak gotovo uvijek ispravan. U konačnici vi nemate drugog izbora. Teško da bi itko dugoročno u vlastita četiri zida mogao podnositi osobu u akutnoj psihozi. Ubrzo bi toliko iscrpio svoje snage da bi se razbolio ili doslovno slomio.
Pri hospitalizacijama osoba s duševnim smetnjama mnogo sam puta pomislio: Tko je ovdje trenutno u gorem stanju - pacijent ili članovi njegove obitelji?
Šok, opiranje, rezignacija – koliko god mučni ovi osjećaji bili, oni zapravo omogućuju da prebrodimo prvo teško vrijeme s osobom koja ima psihičke tegobe, a da pritom svi ne stradamo.

3. Učimo prihvatiti bolest

Kad prođe početni šok, život ide dalje. Većina ljudi se najprije grčevito nada da medicina može pomoći da se poremećaj stavi pod kontrolu. U mnogo slučajeva to i uspijeva ili se stanje barem donekle poboljša, tako da možemo odahnuti.
Poneki još ne slute da cijela priča tek sad započinje. Riječ je o životu s osobom s duševnim smetnjama i poteškoćama koje nerijetko treba svladavati cijelog života. Neki to ne mogu i ne žele zamisliti, a srećom sudbina nije svima jednako teška. Ali, što ako jest? Kako se nositi s time?
Prvi veliki problem je sam poremećaj, spoznaja da su razum ili osjećaji voljenog bića potpuno izvan kontrole.
Prisjetite se kako ste se osjećali kad vam je psihijatar rekao: „Vaš sin ima shizofreniju“, ili „Vaša supruga je depresivna“. O čemu ste razmišljali? Možda uopće niste željeli razmišljati? Što uopće znači biti u vezi sa psihičkim bolesnikom, imati psihički poremećeno dijete? Psihički bolesnik u mojoj vlastitoj obitelji? Može li on u svako doba ponovno poludjeti? U svako doba izgubiti kontrolu nad vlastitim činima? Ponovno me agresivno napasti? Hoće li se depresivna bolesnica ponovno tjednima mučiti? Ne nalaziti mira ni danju ni noću ? Hoće li počiniti samoubojstvo? Može li se poremećaj nasljeđivanjem prenijeti na našu djecu? U kakvu sam to nevolju upao?
Kolikogod je samom bolesniku neshvatljivo da su stradali baš njegovi živci i da bi mogao ponovno skrenuti, toliko je i njegovim bližnjima često neshvatljivo da ih je snašla takva sudbina. Štoviše, poremećenim osobama bolest nerijetko pruža zaštitu jer zbog nje uopće ne primjećuju da su bolesni i ne shvaćaju dalekosežnost posljedica.
Utoliko je teže njegovim bližnjima: što je bolesnik nerazboritiji, njihov je život teži, ako odbija uzimati lijekove, njihov osjećaj nemoći je veći.
I ma koliko bila teška sudbina osoba s duševnim smetnjama, njihovi bližnji često trpe više od njih samih.
Kakvo čudo da se nađu u vrtlogu osjećaja gdje se miješaju neprihvaćanje, nada, očaj, protest? Uistinu, ni ja se ne bih drugačije osjećao. To je jednostavno preteško. I terapeuti doživljavaju slične sudbine. I njihov očaj jednak je onomu medicinskih laika. Čovjeka, htio on to ili ne, zadesi sudbina kojom na sreću može vladati sasvim drugačije nego prije 100 godina, ali koja ipak može biti vrlo, vrlo teška.
Stoga se ne sramite ako vam je trebala godina, dvije pa i tri dok ste donekle prihvatili bolest.
To se postiže samo hodom kroz opiranje, bol i tugu. Kada opiranju dođe kraj, važno je suočiti se i izdržati suočavanje. Ako je to prebolno, važno je imati nekoga gdje se možete isplakati i naći utjehu. Moći plakati, naći utjehu - to je za obitelj vrlo, vrlo važno. Samo tako se možete oprostiti od onog što je bilo i stvarno prispjeti u novi život s osobom koja ima psihičke smetnje. Nakon bijesa i opiranja, tuga mora doći na svoje. Tuga je ljekovita. Izgubljeno se mora oplakivati. Suze sasvim polako otapaju bol. Ako izbjegavate tugu postat ćete ogorčeni i nećete naći mira. Mnogim je članovima obitelji osoba sa psihičkim smetnjama ogorčenost zbog pretrpljenog gubitka postala glavnom životnom sastavnicom. Suočite li se s boli i tugom –primijetit ćete da je to u konačnici bilo za vaše dobro.

4. Život s bolešću

Prihvatiti bolest i s njom sklopiti mir samo je početak puta. Ali, kako dalje? Najlakše je zacijelo onim obiteljima čiji članovi obole samo jednom ili manji broj puta, surađuju u terapiji i konačno potpuno ozdrave. Na svu sreću postoje i ovako relativno dobri ishodi i mnogo toga postupno može biti kao što je bilo prije, iako tjeskobna neizvjesnost - možda samo još podsvjesno – i dalje postoji. Hoće li se ponoviti? Netko će se još dugo morati nositi s pitanjima: Kako je uopće do toga došlo? Jesam li ja tomu pridonio? Što bi u našem životu trebalo mijenjati? Utoliko kriza izazvana psihičkim poremećajem može imati koristan učinak. Ona može potaknuti promjene i rad na sebi. Možda se tako naučimo živjeti opuštenije, smanjiti opterećenja, češće reći „ne“, koncentrirati se na ono što je zaista važno. Tada je psihički poremećaj bio nešto poput ispusnog ventila.
Mnogo teže je onim obiteljima čijim članovima se bolest često vraća ili se osoba trajno promijenila.
Lista mogućih promjena duga je i sve one donose opterećenja:

  • Stalne iscrpljujuće nagle promjene od novog početka, preko obnove do ponovnog razaranja
  • Stanja psihičke iscrpljenosti: osoba se izolira, gubi interese, zanima ju još jedino pušenje i ispijanje kave, zanemaruje obveze, zapostavlja tjelesnu njegu, dani su joj bez strukture
  • Popratni učinci lijekova: osoba se deblja, ukočena je,spora i uvijek umorna, seksualna potencija slabi
  • Kronični tijek bolesti: simptomi bolesti se ne povlače, npr. sumanute ideje, često usmjerene protiv obitelji, veoma su bolne. Trajna depresija također može biti veliko opterećenje: Vječno jadikovanje, zanovijetanje i grčevita navezanost na bližnje kad-tad ih iscrpi iako znaju da on ili ona ne može drugačije.
  • Promjene osobnosti: osoba s duševnim smetnjama radi samo ono što je nju volja, nepouzdana je, provocira i ne ponaša se primjereno, nametljiva je, ne poštuje socijalne norme i pravila suživota
  • Zreo muškarac, odrasla žena vraćaju se na neki raniji razvojni stupanj – u pubertet ili dječju dob. Ponašaju se hirovito, prkosno, pretjerano su ovisni o drugima, nesamostalni
  • Osoba s duševnim smetnjama naučila je iskorištavati svoju situaciju: kad se od nje nešto traži, kad je pozivamo na odgovornost ispričava se svojim simptomima samo kako bismo je ostavili na miru
  • Osobe s kroničnim psihičkim poremećajem često pokušavaju sebi pomoći zlorabeći opojna sredstava te nerijetko postanu ovisnici: konzumiraju droge, pretjerano piju, puše 40 cigareta dnevno, ispijaju na litre kave – a vi, njihovi bližnji, nemoćni ste.
  • Ponekad se dogodi nešto još goreg: Osoba s duševnim smetnjama počini krivično djelo ili ima neke druge teške poremećaje ponašanja ( ovisnost o igrama , seksualna raskalašenost)

Kad poremećaj postane kroničan ili kad se osoba trajno promijeni, često se dogodi sljedeće: Bolest se pretvori u hobotnicu koja se svojim kracima i pipcima doslovno ovije oko obitelji, pripije za nju, paralizira je i prožme cijeli njezin život.
Kako izgledaju tu pipci?

  1. Ja sam odgovoran za osobu s duševnim smetnjama. Što je ona nerazumnija , moja odgovornost je veća. Moram se brinuti da uzima lijek. Ako već moram paziti na to, a ona ga potajno ispljune, to me skoro dovodi do ludila. Moram brinuti o njezinom obrazovanju. Ta ne mogu dopustiti da propadne sve što je u to dijete uloženo. Moram paziti s kim se druži, da ne pije alkohol, ne uzima droge, da ne jede previše (već se udebljala 15 kg), da noć ne pretvori u dan, da održava tjelesnu higijenu, da mijenja donje rublje itd., itd. U stalnom sam stresu, ne mogu se opustiti.
  2. Stalno me progone osjećaji srama i grižnje savjesti. Jesam li učinio nešto krivo, što je dovelo do poremećaja? Možda je poremećaj kazna za nešto? Osjećam se krivim kad bilo što ne stignem napraviti, osjećam se krivim kad je bolesnik loše, osjećam se krivim kad želim za sebe malo mira ili čak malo zabave. Ne mogu se više ponašati opušteno u društvu drugih ljudi – uvijek se pitam što o meni i mojoj obitelji misle susjedi, što prijatelji? Koja objašnjenja su pronašli – „Nije ni čudo, svatko bi se razbolio s takvom majkom ili s takvim ocem?“
  3. Možda s vremenom osjećam sve veću odbojnost prema osobi s duševnim smetnjama iako si to ne mogu priznati. Znam da nije njezina krivica, ali kad vidim kako se ponaša, kako jede, kako je zapuštena, kako se udebljala, kako ne vlada sobom, kako me iskorištava, osjećam bijes, možda čak i gađenje i sramim se zbog nje. Kažem sebi: S njom se više nigdje ne mogu pojaviti. Istodobno osjećam sram i predbacujem sebi da sam nepravedan.
  4. Sve me to vodi u još veću izolaciju. Izbjegavam prijatelje i poznanike, ne mogu si priuštiti nikakvu razonodu. Jednostavno nemam vremena. Osim toga, kako bih se mogao zabavljati dok se bolesnik osjeća loše. Kako ga mogu ostaviti samog? Što će ljudi misliti ako ga povedem sa sobom?
  5. Konačno, i sam se osjećam sve lošije. Nezadovoljan sam, ogorčen, psihički iscrpljen, možda doista i izgorim. Prema bolesniku postajem sve razdražljiviji, stalno ga prekoravam iako znam da je to krivo. Jednostavno, ne mogu više. Još uvijek mislim da je problem u osobi s poremećajem, a ne primjećujem da sam i sam već odavno postao problem.
  6. Sve to osobu s duševnim smetnjama navodi na pomisao „Ja sam samo na smetnju. Peti kotač na kolima.“ Posljedice mogu biti različite: osoba može ponovno pobjeći u bolest, može postati prkosna i bezobrazna, povući se u sebe, početi piti . Tako će naravno sve postati još teže. Začarani krug koji sve sudionike sve više vuče prema dnu.

Vjerujem da su mnogi od vas iskusili ovaj grčeviti stisak psihičkog poremećaja člana obitelji i nadam se da su mu se mnogi – možda uz pomoć terapeuta ili grupe podrške - uspjeli oteti.
U suprotnom, našim će osjećajima sve više vladati tuga, ogorčenost, bijes i rezignacija.
Kako nam upravo ti osjećaji mogu pomoći da iziđemo iz ove situacije?
Kako ponovno naći unutarnji mir i životnu radost, a istodobno biti podrška osobi sa psihičkim tegobama?
Neki jedini izlaz vide u ili-ili rješenju . Ili ću se pomiriti s tim da me poremećaj člana obitelji iscrpljuje ili ću ga se riješiti, bilo rastavom, bilo smještanjem u ustanovu ili na neki drugi način. Tada ću se ponovno osjećati slobodno. Možemo li se tako zaista ponovno osjećati slobodno ili će nas uvijek iznova mučiti osjećaj krivnje, drugo je pitanje.
Unatoč tomu, htio bih vrlo jasno reći: U slučajevima veoma teških duševnih smetnji, ponekad je jedini izlaz u takvom nesmiljenom ili-ili. U tim je slučajevima rastava ili smještaj u ustanovu možda jedino rješenje da i sami ne stradate.
Ponekad se članovi obitelji zbog agresivnog ponašanja osobe s duševnim smetnjama mogu naći u neposrednoj životnoj opasnosti. Ako na kraju osim rastave ili smještaja u ustanovu zaista nemate drugog izbora, ne morate se osjećati krivima. Moguće je da ćete, kad se oporavite i saberete, ponovno moći u određenoj mjeri preuzeti brigu o osobi sa psihičkim smetnjama.
Što možete učiniti ako ne želite postupiti ovako radikalno?
Prvo i najvažnije: Obratite pažnju na svoje osjećaje, pa i na one kojih se možda sramite.
Nemojte preskočiti ni jedan osjećaj, nego mu se svjesno posvetite.
Razmislite prije svega utječu li tuga i bijes sve više na vašu svakodnevicu. Pokušajte otkriti što ti osjećaji znače.
Tuga se javlja npr. kad

  • se izolirate i osamite,
  • ne možete više uživati u lijepom,
  • uvijek mislite na poremećaj člana vaše obitelji,
  • osjećate sram,
  • imate osjećaj krivnje

Bijes osjećate npr.

  • kad vaša nastojanja ne urode plodom
  • kad ste razočarani ponašanjem osobe s duševnim smetnjama
  • kad se osjećate isključeno ili poniženo

Iza tuge i bijesa koji su uzeli maha skriva se ključni problem: Jednostrano ste usredotočeni na poremećaj, odnosno na osobu s poremećajem. Dopuštate da poremećaj vlada vašim životom. To se mora promijeniti i vi to možete promijeniti. Osjećaji su važni alarmni signali. Ako ih zanemarite, prijeti vam opasnost da izgorite. Tada ni osobi s duševnim smetnjama više nećete moći stvarno pomoći.
Stoga je najvažnije sljedeće: Morate naučiti kao se bolje ograditi od osobe s poteškoćama i njezine sudbine i kako se više posvetiti sebi, tj. svemu onomu što vam je još važno?
Kako bi to moglo izgledati?

  1. Osjećaj odgovornosti za osobu s duševnim smetnjama ne smije biti toliki da
    vas dotuče.
    Razmislite je li uopće realistično to što želite učiniti za osobu s duševnim smetnjama. Ako se može još nešto učiniti, možda to nije samo vaš zadatak. Možda se i drugi članovi obitelji mogu brinuti o nečemu, možda možete potražiti profesionalnu pomoć, razgovarati s liječnikom o djelovanju lijekova, o nuspojavama i o doziranju , a možda neke negativne promjene morate jednostavno naučiti prihvatiti.
  2. Pokušajte sasvim svjesno prevladati osjećaje krivnje. Vi niste krivi za to što vaš suprug, vaša kćer ima psihički poremećaj. Svaki ljudski život prolazi kroz krize i konflikte. Netko ih prevlada, drugi se razboli. Osjećaji krivnje su sasvim loši savjetnici: tjeraju nas da pokušamo ispraviti, nadoknaditi izgubljeno. A ako se stanje osobe s duševnim smetnjama unatoč našim nastojanjima ne promijeni nabolje, osjećaji krivnje opet se vraćaju. Međutim, kod psihičkih poremećaja ništa se ne može postići silom. Ako sami ne možete izaći na kraj s osjećajima krivnje, trebali biste skupiti hrabrosti i potražiti pomoć – možda nekog terapeuta ili duhovnika. Ponekad je nužno tražiti dublje razloge neprekidnog osjećaja krivnje. Ovdje ću samo naznačiti dva puta: oslobođenje od krivnje i oproštenje.
    Oslobođenje od krivnje znači: Moji osjećaji krivnje nisu opravdani. Nisam napravio ništa lošeg i to što se dogodilo nije moja krivica. Neopravdani osjećaji krivnje često se javljaju ako se osjećamo pretjerano odgovorno za druge i uvijek mislimo kako za njih nismo dovoljno napravili.
    Oproštenje znači: Da, zaista sam napravio nešto loše, propustio sam učiniti nešto vrlo važno, ali to se sada možda više ne može promijeniti. Ne moram stalno pokušavati popraviti prošle postupke, nego moram naučiti živjeti s posljedicama, priznati krivnju i prihvatiti oprost. Kad prevladamo osjećaj krivnje, tuga može doći na svoje. Tuga pomaže da prošlo ostavimo za sobom. Ta tuga ima blagotvorni učinak. Ona nas oslobađa da se ponovno možemo veseliti.
  3. Pokušajte sasvim svjesno prevladati osjećaje srama. Oni nas guraju u izolaciju i tako čine nesretnima. Osjećaji srama u vašoj situaciji potpuno su razumljivi, ali oni vam neće pomoći. Možda će vam trebati puno hrabrosti i samosvladavanja da se ponovno približite drugima. Nemojte razmišljati previše jednostrano: točno je da neki ljudi imaju predrasude prema vama, ali također postoje i oni koji imaju razumijevanja za vašu situaciju. Reakcije drugih morate prepustiti njima samima. Griješite ako mislite da druge ljude ne smijete opterećivati. Baš naprotiv, morate smoći hrabrosti zahtijevati ponešto i od drugih ljudi.Što ste vi nesigurniji i ukočeniji, što ste povučeniji, to ćete nesigurnijima učiniti ljude oko sebe. Naprotiv, ako vi sami sasvim ležerno kažete: “Drugi to jednostavno moraju moći izdržati“, oni će to zaista i izdržati. Kad prevladate osjećaje srama, otvorit će vam se mnoga vrata kako biste mogli uživati u ljepotama života. Poznajem mnoge obitelji koje sa svojim bolesnim članom odlaze u posjete ili na proslave. Doduše to se ne može svakomu preporučiti, ali nerijetko sam i sam bio iznenađen kako je sve dobro proteklo.
  4. Ne pristajte na sve i nemojte ispunjati sve želje i očekivanja osobe s duševnim smetnjama. Ako primijetite da vas njezina lijenost, bezobrazno ponašanje, izazivanje i navezanost sve više nerviraju, možda je vaš osjećaj da vas se iskorištava sasvim ispravan. Ako se ne postavi granice, neke osobe s duševnim smetnjama naginju iskorištavanju svojih bližnjih i puštaju na volju svojim hirovima. Dobro ćete postupiti ako takvo ponašanje ne osuđujete jer je sasvim normalno da osoba koju poremećaj stavlja u tako jako nepovoljan položaj pokuša iskoristiti svoju situaciju.Dobro je imati razumijevanja, ali to ne znači da se takvo ponašanje morate podnositi i prihvatiti. Zacijelo uvijek treba odvagnuti može ili osoba postupiti drugačije ili to ne želi. Pritom ćete ponekad i pogriješiti. Ali, najveća je greška ako uvijek popuštate samo da ne biste pogriješili. Tako dopuštate da osoba postaje sve nesposobnijom za život.
  5. Priuštiti sebi zadovoljstvo unatoč tomu što osoba s duševnim smetnjama trpi, osobito je važna i teška lekcija. Nemali broj članova obitelji osjeća se sebično i predbacuje si ravnodušnost zbog druženja dok osoba sa psihičkim poremećajem samuje, ili zbog zabave i uživanja dok ona tuguje. Međutim, hoće li se išta popraviti ako se vi odreknete svega lijepoga? Osoba s poremećajem osjeća da se zbog nje odričete te će utoliko više imati osjećaj da svima smeta. Vi ćete pak vremenom postati sve nezadovoljniji i sve razdražljiviji. Stvarnu pomoć možete pružiti samo ako se brinete za svoje zdravlje. Vaše dobro raspoloženje i uravnoteženost najbolji su preduvjet za pomoć osobi s duševnim smetnjama.

Svi ovi koraci smjeraju k tome da steknete što jasniju sliku ponajprije o sebi i to u dvojakom smislu:

  1. Što je realno, t.j. koje promjene izazvane psihičkim poremećajem svog člana obitelji moram učiti prihvaćati, a na što još stvarno mogu utjecati?
  2. Kako bi ubuduće trebao izgledati moj život? Koliko mogu i želim uložiti u osobu s duševnim smetnjama, a koliko u sve ostalo što mi je također važno?

Zatim to morate objasniti osobi s duševnim smetnjama. Njoj nema ništa težeg od dvoznačnih poruka, npr. kad riječima kažemo : „Ma, sve je u redu, nisi kriv jer si bolestan“, ali naše oči, naš izraz lica poručuju: „Jednostavno ne mogu više, bijesan sam i očajan“.
Takve dvoznačne poruke truju odnose i dovode do toga da osoba s poremećajem postane još nesnosnija. Ona većinom nema unutarnje snage za promjenu u odnosima. Zato mi to moramo učiniti.

Kad osobi s duševnim smetnjama stvarno postane jasno na čemu je, često pokušava braniti svoju staru poziciju, možda će neko vrijeme vršiti još veći pritisak, možda će biti još nesnosnija. Tada je još nužnija vaša dosljednost i jasnoća. Osoba se mora najprije naviknuti na nova pravila igre, zatim će se situacija polako smiriti. Ne dajte se dakle nipošto obeshrabriti. Kad jednom to prebrodite bit ćete zadovoljniji i vi i osoba s duševnim smetnjama.
Tuga i bijes nisu slijepa sudbina obitelji osoba sa psihičkim poremećajima. Tuga i bijes su važne pokretačke snage koje su svakom čovjeku povremeno potrebne i koje upravo vama mogu pomoći da zadobijete novu životnu snagu i radost. Međutim, to se ne događa samo od sebe, nego samo ako poput kormilara na jedrilici svjesno upravljate tim procesom. Mislim da poznata stara molitva F.C. Oetingera (1702-1782) lijepo sažima ono bitno:

O, da bi mi Bog dao smirenosti da prihvatim ono što ne mogu promijeniti,
hrabrosti da promijenim što mogu promijeniti
i mudrosti da jedno od drugog razlikujem.
O, da bi mi Bog dao strpljenja u promjenama koje trebaju vremena
i poštovanja prema svemu što imam,
snošljivosti prema onima koji imaju drugačije teškoće
i snagu da ustanem i ponovno pokušam
– samo danas.

Dr. Manfred Ziepert, dugogodišnji predstojnik Psihijatrijske klinike u Stadtrodi, u međuvremenu psihijatar i psihoterapeut u privatnoj ordinaciji, ovo predavanje održao je prvi put 1999. god. u prigodi godišnjeg zasiedanja Saveza udruga obitelji osoba s psihičkim smetnjama njemačke savezne pokrajine Porajnja-Falačke, a zatim još mnogo puta u drugim dijelovima Njemačke. Njegova razmišljanja pogađaju raspoloženja članova obitelji osoba s duševnim teškoćama. Rrazapetost „između ljubavi i distance“ i danas je kao i nekada stvarnost u mnogim obiteljima.

http://www.psychiatrie.de/fileadmin/redakteure/bapk/rat_familien/ziepert_trauer_zorn_2006.pdf (pristupljeno 22. 4. 2015.)

Prijevod:
Lica duše