Pojedinac, obitelj i zajednica u kontekstu bio-socio-psihološkog modela duševnih poteškoća

Refleksije i povratne informacije s radionice Pojedinac, obitelj i zajednica u kontekstu bio-socio-psihološkog modela duševnih poteškoća

Refleksije i povratne informacije (sažetak) s radionice Pojedinac, obitelj i zajednica u kontekstu bio-socio-psihološkog modela duševnih poteškoća održana 10.12.2020. u sklopu projekta Stani uz mene – psihosocijalna podrška obiteljima osoba s duševnim teškoćama

Izvoditelj: doc. dr. sc. Darko Hren, prof. psih.

Molim vas napišite kako ste doživjeli današnji susret.

  • Susret s članicama udruge ‘Lica duše’ mi se iznimno svidio i mislim da smo svi zajedno kao studenti izuzetno zahvalni na vrlo vrijednom iskustvu i uvidu u stvarnu sliku izazova s kojima se nose osobe s mentalnim poteškoćama. Iskreno bih voljela da imamo više prilika za ovakve radionice koje predavanje čine dinamičnijim, a proces stjecanja znanja kvalitetnijim.
  • Susret s članicama udruge “Lica duše” mi je bio jako zanimljiv i poticajan.
  • Posebno me se dojmila iskrenost i jednostavnost članica udruge koje su nam jako dobro prezentirale rad udruge te ispričale vlastita iskustva s osobama s mentalnim problemima.
  • Susret s članicama udruge Lica duše je bio iznimno zanimljiv i rekla bih poučan, ali i poprilično teško je bilo slušati njihova iskustva. Ono što mi se posebno svidjelo kod njih je njihova otvorenost i iskrenost kada je u pitanju dijeljenje iskustava iz vlastitih života te njihovo međusobno podupiranje.
  • Drago mi je što smo imali gostovanje članica udruge Lica duše. Sva iskustva koja su podijelila s nama bila su zanimljiva, poučna i korisna.
  • Susret sa članicama udruge Lica duše bio mi je izuzetno inspirativan i poučan. Njihove ispovijesti navele su me na razmišljanje.
  • Susret s članicama udruge Lica duše doživjela sam prvenstveno jako bitnim. Mislim da je to tema o kojoj se uvijek nekako “tiho” priča, a trebalo bi se pričati otvoreno o tome jer je to prvi korak k destigmatizaciji onih s duševnim teškoćama.

Što vam se učinilo posebno važno?

  • Ono što mi se učinilo posebno važno odnosi se na temeljnu ideju u pozadini mentalnih teškoća, a to je uključenost cijele društvene zajednice, naročito obitelji, u proces preveniranja i liječenja.
  • Definiranjem psihoze kao fenomena koji se temelji na problemima u odnosima, a ne isključivo u ljudskom mozgu, film je vrlo lijepo potkrijepio kritike članica udruga upućene prema sustavu koji zanemaruje važnost ponovne izgradnje ili poboljšanja narušenih obiteljskih odnosa u procesu oporavka pojedinca koji se suočava s poremećajem.
  • Iskreno, posebno važno mi se činilo čuti osobna iskustva.
  • Posebno mi se važnom iskazala i činjenica kako uz mnogo negativnog iskustva ipak pronalaze i bar jedno dobro iskustvo.
  • Činjenica da tablete nisu rješenje za duševne teškoće.
  • Mislim da je najvažnije da se ova tema približi budućim psiholozima, psihijatrima i drugim zdravstvenim djelatnicima koji bi trebali biti primarni izvor pomoći za osobe s duševnim teškoćama.
  • Posebno važno mi se učinilo iskustvo članica udruge koje su podijelile iznimno teške i duboke priče s nama.
  • Ovo gostovanje i odgledani film smatram iznimno važnim jer su danas psihički i psihološki problemi često tabu tema. Ljudi s određenim teškoćama i problemima su u društvu najčešće stigmatizirani i odbačeni.
  • Smatram da je tema mentalnog zdravlja, a ujedno i mentalnih poremećaja jako bitna u današnje vrijeme i da bi se o njoj trebalo što više progovarati.
  • Posebno mi se važnim činio dio u kojem smo mogli slušati osobna iskustva članica udruge.
  • Cijelo svoje visoko školovanje provodimo naglašavajući važnost promatranja osobe kroz prizmu ekoloških sustava i naglašavajući važnost obiteljskog konteksta, no tek smo sada imali priliku uspostaviti interakciju s njima.
  • Cjelokupno predavanje za mene je iznimno važno. Najvažnije što sam tijekom ovog predavanja naučila je zapravo konceptualizacija same psihoze, predivno mi je u filmu rečeno da se psihoza shvaća kao problem koji nastaje u prostoru između pojedinca, tj. da ti problemi nastaju unutar odnosa.
  • Prvo što bih izdvojila kao posebno važno je razgovor o temama koje se tiču psihičkih teškoća. Iz osobnog iskustva mislim da se nedovoljno razgovara o tome u školama i u obiteljima.

Kako ste doživjeli ono što ste čuli tijekom susreta, a kako ono što ste vidjeli u prikazanom filmu?

  • Definiranjem psihoze kao fenomena koji se temelji na problemima u odnosima, a ne isključivo u ljudskom mozgu, film je vrlo lijepo potkrijepio kritike članica udruga upućene prema sustavu koji zanemaruje važnost ponovne izgradnje ili poboljšanja narušenih obiteljskih odnosa u procesu oporavka pojedinca koji se suočava s poremećajem.
  • Jako mi je zanimljivo bilo vidjeti kontrast između Hrvatske i Finske kod liječenja psihoza.
  • Jako je teško pomoći osobi s duševnom teškoćom ako svaki sustav u kojem djeluje radi protiv nje/njega. Bilo da se radi o zdravstvenom sustavu koji samo želi prekriti simptome bolesti tabletama, bilo da se radi o poslovnom sustavu u kojem osobe s ”kartonom” teško mogu pronaći posao ili o školskom sustavu u kojem djeca s duševnim teškoćama samo još više uvenu.
  • Gledajući film primijetila sam veliku razliku između rada našeg sustava s osobama s mentalnim poremećajima u odnosu na Finsku i njihov sistem rada s takvim osobama.
  • Ono što sam čula tijekom susreta je bilo teško, ali iznimno ohrabrujuće s obzirom da gotovo svatko od nas u široj ili užoj obitelji (nažalost) ima nekoga s duševnim teškoćama. Budući da je sustav u većini slučajeva zakazao, bar u jednom dijelu procesa, lijepo je znati da postoji udruga za podršku, mjesto gdje se može naići na razumijevanje.
  • Film se jako dobro nadovezao na prethodni razgovor koji smo imali priliku slušati sa članicama udruge Lica Duše koje su istaknule mane našega zdravstva kada su duševni bolesnici u pitanju. Bilo mi je jako ugodno slušati njihov razgovor I njihova iskustva I tako dobiti neke informacije iz prve ruke.
  • Pa bilo je tužno za čuti kako u Hrvatskoj stanje i nije tako bajno, kako su stručnjaci većinom nedostupni i hladni. S druge strane ohrabrujuće je da negdje u svijetu postoji pozitivan primjer.
  • Hrvatski alternativni pristup liječenju gotovo pa da ne postoji jer sami problem kao da nije afirmiran na kolektivnoj razini. Mentalni poremećaji su na rubu popularnog diskursa, a njihov tretman odvija se u sjeni nekih „većih problema“.

Možete li nešto od toga što ste danas doživjeli povezati s vlastitim životom?

  • Ono što sam doživjela tijekom susreta mogu povezati sa vlastitim životom budući da imam tetu koja je doživjela veliku emocionalnu traumu.
  • Imam slučaj da je daljnjem članu šire obitelji dijagnosticirana shizofrenija. Obitelj oboljelog nije adekvatno bila upoznata sa bolesti i njenim načinom nošenja u početku. Nisu pružene mogućnosti obiteljske psihoterapije koja bi uveliko bila pomogla obitelji.
  • Moja starija sestra boluje od kronične depresije i graničnog poremećaja ličnosti tako da se mogu povezati sa svime što su predstavnice udruge rekle i što sam vidjela u filmu. S obzirom na to da je ova priča dio moje svakodnevice nikada ne gubim iz vida to da trebam dobro paziti na svoje riječi i na svoje ponašanje kada su u pitanju drugi ljudi.
  • Mogu povezati s vlastitim životom jer u široj obitelji imamo osobu koja se bori s duševnim teškoćama, tako da je za mene ovo predavanje bilo iznimno korisno, važno, i opet ponavljam, ohrabrujuće.
  • Iskreno sam i sama malo upoznata s takvim vrstama teškoća i s načinom na koji se bori s takvim problemima.
  • Jedina poveznica s vlastitim životom koju sam prepoznala je koliko je zapravo u našem društvu danas sramotno reći da imaš želju ili da već odlaziš kod psihijatra ili psihologa.
  • Nitko iz moje uže i šire obitelji nema ovakvih problema, niti netko od poznanika, što je zapravo nasreću.
  • Susret mogu povezati sa vlastitim životom jer poznajem osobu koja se borila sa depresijom i anksioznošću.
  • Nakon ovog susreta drugačije gledam na svoje prijatelje s mentalnim teškoćama i njihove obitelji. Sada vidim da su i obitelji takvih osoba preopterećene pa je i njima potrebno prilaziti s posebnom brigom i pažnjom.
  • Iz iskustva kod svoje šire obitelji, ali i poznanika znam par situacija u kojima smatram da obitelj nije bila dovoljno uključena u proces liječenja, da obitelj nije dovoljno razumjela kroz što njihov član obitelji prolazi te da zapravo nisu prihvatili da osoba ima problem koji je imala.

Kako bi današnje iskustvo moglo djelovati na vas u profesionalnom i osobnom smislu?

  • Mislim da ovaj susret naglašava važnost sagledavanja jedne šire slike u kontekstu duševnih poremećaja. Kada se bavimo bilo kojim problemom, pa tako i problemom u odgojno-obrazovnim institucijama, ne možemo primjerice problem nekog učenika pripisati isključivo njegovim karakteristikama ličnosti.
  • Također, uvidjela sam i važnost razgovaranja i savjetovanja s obitelji djeteta sa poteškoćom jer samo na taj način zapravo i možemo doći do djelotvornog rješenja kako pomoći djetetu.
  • Ako ikada budem radila u školi, svakako neću nanositi veću štetu od one koja već postoji. I naravno, ondje gdje mogu, svakako ću pomoći.
  • Ovo iskustvo me potaknulo da više naučim i istražim o ovakvim udrugama i njihovom načinu rada.
  • Mislim da će djelovati samo pozitivno jer sam već upoznala neke članove obitelji s udrugom i čime se ona bavi te ih uputila na njihove mrežne stranice. U profesionalnom smislu može utjecati na mene tako da postanem osjetljivija na takve slučajeve i utječem na neke procese u sustavu koliko god budem mogla.
  • U profesionalnom smislu, na mene je osobno utjecalo na način da se više informiram o samoj edukaciji za psihoterapiju dok u osobnom smislu je utjecalo većim pokazivanjem razumijevanje i poštovanja prema ljudima koji se nalaze u takvim situacijama ili se suočavaju s određenim problemima.
  • Pobudilo je u meni dodatan interes za različite oblike psihoterapije i savjetovanja. Na osobnoj mi je razini definitivno dodatno pobudilo osjećaj empatije, ali i još većeg razumijevanja drugih jer ne znamo što se krije u unutrašnjosti svakog pojedinca i u pozadini njihovih ponašanja.
  • Smatram da je važno, i to ću svakako nastojati uključiti u svom budućem radu, ono što su komentirale gošće kako pedagozi i učitelji mogu učiniti veliku razliku svojom podrškom i razumijevanjem te nastojanjem da olakšaju pojedincu i njegovoj obitelji.
  • Smatram da će mi i ove priče i sadržaj filma pomoći kada bih se pridružila nekom volonterskom radu.
  • Na nama kao osobama i kao budućim pedagozima ostaje da podignemo svijest društva o tome koliko je mentalno zdravlje bitno i da ukoliko u budućem radu s ljudima primijetimo bilo kakav oblik poremećaja kod neke osobe, potražimo i osiguramo pomoć na primjeren način.
  • Današnje iskustvo me potiče da otvorenije razgovaram o vlastitim iskustvima kada su u pitanju ovakve teme.
  • Ovaj susret pomogao mi je da shvatim da ću i ja jednog dana, kao profesionalac, biti dio sustava te da moram obratiti posebnu pažnju na svoj stav prema ljudima s kojima se susrećem.
  • U osobnom smislu, ovaj susret mi je pokazao da grupe podrške u gradu Splitu ipak postoje i da je snaga ljudskog zajedništva nešto što nas u nekim trenutcima može spasiti.
  • Iskustvo koje sam stekla gledajući film i susretom će mi jako pomoći u budućem profesionalnom životu i pedagoškom radu, jer je pedagog taj koji mora pružiti potporu svim učenicima koji imaju probleme, razgovarati sa njima, savjetovati ih, pomoći im…
  • Smatram da će mi ove informacije biti od iznimne važnosti u mom radu kao pedagog jer osim što ću raditi s djecom trebamo znati da obitelj prolazi kroz određena iskustva, da imaju jednaku važnost kao i onaj pojedinac koji ima problema.
  • Što se tiče profesionalne razine, kao budućem pedagogu ili nastavniku, smatram da je jako korisno upoznavati što više ovakvih situacija iz kojih mogu naučiti te ovakvih pristupa koji mogu biti korisni u radu s djecom jer se razgovor s njima uvijek treba zasnivati na dvosmjernoj komunikaciji, poštivanju, slušanju, razumijevanju, suradnji i empatiji.

Ima li nešto što biste rado prokomentirali, istaknuli ili dodatno pitali?

  • Prvenstveno je lijepo čuti da se toliko visoki postotak ljudi uspio uspješno oporaviti, a drugo da ljudi ne stigmatiziraju ljude radi njihove bolesti, bila ona prisutna ili ne. Nadam se da ćemo jednom i mi u Hrvatskoj dostići tu razinu razumijevanja i neosuđivanja drugih ljudi.
  • Htjela bih se samo zahvaliti predstavnicama udruge na tome što su podijelile svoje priče s nama i Vama što ste organizirali susret s predstavnicama udruge. Sigurno im ni bilo lako pričati o svojim osobnim izazovima. Stoga ovaj susret nije bio naodmet jer su u pitanju budući profesori i pedagozi koji bi s učenicima koji imaju duševne teškoće (ili bilo koje druge teškoće) trebali postupati pametnije nego njihovi prethodnici.
  • Rado bi prokomentirala otvorenost članica i spremnost za dijeljenje osobnih iskustava i situacija koje su za neke možda tabu, neugodne i bolne. Mislim da takvim pristupom možemo osvijestiti brojne ljude i skrenuti pozornost na važnost mentalnog zdravlja, procesa liječenja, razumijevanja i podrške oboljelima i obiteljima oboljelih.
  • Iznimno je važna uloga udruge Lica duše kako bi se i ostali članovi zajednice mogli informirati o svemu što ih zanima i kako bi znali kvalitetno i dobro pristupiti osobama koje imaju bilo kakvih poteškoća u psihičkim funkcijama.
  • Mogu samo reći da mi je iznimno drago da ova udruga postoji jer sam vidjela koliko ovim gošćama znači podrška i oslonac koji su pronašle u ovoj udruzi, a vjerujem će udruga pomoći i drugima. Svaka im čast što su tako hrabro podijelile s nama svoje priče premda nas ne znaju i ne vide i što su se tako super snašle s tehnologijom jer sam primijetila da se radi o starijim gospođama.
  • Članice udruge bih pohvalila jer cijenim njihov rad i hrabrost.
  • Posebno me se dojmilo kada je jednoj od članica doktor rekao da ne očekuje da se njenom sinu prilazi individualno. Moji prijatelji govorili su mi o svojim sličnim iskustvima, no vjerovala sam da su oni iznimke. Isto tako, prvi sam puta jasno vidjela osjećaj nemoći s kojim se članovi obitelji osoba s mentalnim poremećajima nose.
  • Svidjelo mi se što su žene bile ljubazne, komunikativne, tople i veoma pristupačne te sam sveukupno uživala u susretu s njima.
  • Mogu samo pohvaliti rad udruge Lica duše kao grupu podrške osobama s duševnim teškoćama jer dijele brige, razmjenjuju iskustva, međusobno se podržavaju, osnažuju i mijenjaju, te uče jedni od drugih.
  • Cijenim što su članice udruge iznijele svoja osobna teška iskustva, jer takva predavanja/razgovori meni osobno ponajviše ostanu u pamćenju i utječu na mene.
  • Mislim da su žene hrabre jer su podijelile svoja iskustva sa nama “strancima” kako bi nam približile temu psihičkih odnosno duševnih teškoća. Možda su nekom otvorile oči da prepoznaju to kod nekog bližnjeg. Možda su nekoga potaknule da potraži pomoć ako se sam nosi s tim problemima ili da ako se netko iz obitelji nosi sa duševnim teškoćama ukažu na to da postoji mjesto gdje se može doći i potražiti pomoć za sebe ili za bližnjeg i konačnici poraditi na sebi.