In memoriam dr. Robert Torre

Ovaj članak je sažetak predavanja koje je dr. Robert Torre održao u Splitu, 4.12.2019., u okviru projekta Stani uz mene - psihosocijalna podrška obiteljima osoba s duševnim teškoćama, koji provodi udruga Lica duše.
Hvala Vam Doktore!

ŽIVOT UZ OSOBU S POREMEĆAJEM

Robert Torre

Psihički poremećaji nastaju i nestaju sami od sebe. Zašto nastaju a zašto nestaju, to nitko pouzdano ne zna. Načelno, o njima se više ne zna nego zna, tako da veliko prečitavanje literature nije od velike pomoći. Zapravo ne preostaje Vam drugo do osloniti se na zdrav razum i razboritost životnog prosuđivanja. Jer ni liječenje u jakom smislu ne postoji. Terapijski napori iscrpljuju se unutar ravni kako živjeti uz i psihičkom poremećaju usprkos. Ili u boljem slučaju kako skratiti njegovo trajanje.

Psihotične poremećaje tvori cijeli niz različitih oblika psihičke patnje, od kojih je svaki unikatno svoj i jedinstven. Dijagnoze i simptomi tu malo znače u smislu predviđanja ishoda poremećaja. Zato su životni deficiti i njihova korekcija važniji od dijagnoze. A unutarnji rast važniji je od tretmana. Od manje je važnosti ima li Vama bliska osoba znake poremećaja, a od veće živi li ona (ispunjen) život. Jer nije sve u poremećaju, nešto je i u životu. Između simptoma i oporavka, jači naglasak stavite na oporavak.

Psihičkog poremećaja u obitelji ne treba se stidjeti. Niti je itko za njega kriv. Ali bolešću je destabilizrana obitelj kao cjelina. Nakon poricanja i tuge, ipak dolazi do prihvaćanja činjenice bolesti. No psihijatrijski poremećaji ne moraju nužno biti prognostički zloćudni i trajno životno invalidirajući. Zato smanjite doživljaj i razinu obiteljske anksioznosti.

Kronično psihotična osoba jednakovrijedni je član obitelji kao i njeni kronično normalni članovi. Odnosite se prema njoj s punim dostojanstvom, čak i u naglašenim razdobljima bolesti. Uključite je u sve obiteljske rituale i odluke. Volite ju kakva jeste, a ne kakva je bila ili mogla biti. Patnju bliske osobe razumjevajte kao činjenicu egzistencijalnog a ne psihopatološkog polja. Posebno nemojte njenu patnju dehumanizirano doživljavati kao puki ispad osobe s poremećenim moždanim funkcioniranjem.

Svaka osoba s psihičkim poremećajem zadržava dostojanstvo svoje ljudskosti. Što podrazumijeva slobodno očitovanje životnog stila koji joj odgovara. Nema počela koje bi opravdalo zadiranje u privatnost njene slobode, ako ona time nikome ne nanosi izravnu štetu. Obitelj (pa i društvo)u kojoj se ove slobode ne poštuju nije slobodna.

Pazite, mi kao kronično normalne osobe ne osjećamo se baš ugodno pored kronično psihotičnih osoba. Stoga, društvena stigma postoji. Ali nažalost, u osobama s poremećajem postoji i njena pounutrena inačica: unutarnja stigma. Ona ih u samodoživljaju čini nižim bićima niskog samopoštovanja koje nisu zaslužile oporavak (tako da ga dijelom zato i ne polučuju).

Lučite osobu od poremećaja. Orijentirajte se na osobu umjesto na psihički poremećaj. Volite osobu, čak iako mrzite poremećaj. Lučite nuspojave psihofarmaka i od poremećaja i osobe. Čudna ponašanja su očitovanja bolesti a ne osobe. Ne doživljavajte ih osobno.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju nesigurniji osjećaj realnosti. Zato im valja osigurati strukturiranu, mirnu, predvidljivu, podržavajuću, tolerantnu okolinu, niske razine stresa. Otežano se koncentriraju, pa u komunikaciji budite jasni, kratki, i ne libite se ponavljanja. Nerijetko krivo sude, zato ne očekujte racionalnu rapravu. Često su emotivno hiroviti, pa prečujte mnogo od toga što čujete. Katkad baš i nemaju previše suosjećanja. Ne zamjerajte im, i to je znak bolesti. Pravila kućnog reda moraju biti jasna i jednostavna. U obiteljskim ritualima, rutini, pa i obvezama svi moraju sudjelovati. Osoba s poremećajem ima ograničene radne potencijale, unutar kojih ima raditi (baš kao i svi mi).

Osigurajte i poštujte prostor njene privatnosti, odnosno samoće. Ne gurajte ih u situacije u kojima se ne osjećaju komforno. Ignorirajte neadekvatnosti životnog stila i ponašanja koje ne možete promijeniti. Ali ne ignorirajte nasilne ispade! Osobna ugroženost je granica tolerancije ponašanja osobe s psihičkim poremećajem. Ne oklijevajte je pitati razmišlja li o dizanju ruke na sebe. Značajno veći udio samoubojstava u osoba s psihičkim poremećajima dešava se stvarnim ljudima.

Poremećaj nerijetko ima periodičan tijek, unutar kojeg se razdoblja poboljšanja izmjenjuju s razdobljima pogoršanja. Stoga otkrijte čimbenike rizika i predznake poremećaja kako bi mogli pravovremeno reagirati.  A to može biti i pravi trenutak za uvođenje, to jest povišenje doza psihofarmaka. Naime, psihofarmaci su nužno zlo psihičkih poremećaja (nerijetko su nužni, ali zato ih valja uzimati što rjeđe, što kraće i u što manjim dozama). Isto tako, psihijatrijska bolnička liječenja su nužno zlo psihijatrijskih poremećaja (katkad su ipak nužna, no i tada u što kraćem trajanju).  Ljudima pomaže ljudska a ne stručna pomoć; ljudi a ne internacija i lijekovi. Baš kao i mi, ni oni se ne mogu ispetljati iz gliba u koji su zapali, dok ne naiđu na ljude koji ih u dubokom smislu razumiju i vole.