Dr. W. Meyer
Što znači oboljeti od shizofrenije?
Informacije za obitelji i druge zainteresirane
Što pomislite kad čujete ili pročitate riječ „shizofrenija“? Ili kad vam netko kaže da je osoba X na psihijatriji i da boluje od shizofrenije? Još uvijek se događa da od toga trenutka osoba X živi sa stigmom. Obilježena je pečatom shizofrenije I to ne zato što je netko nekome prenio pogrešnu informaciju o osobi X, nego zato što rodbina i prijatelji, kolege ili susjedi osobe X premalo znaju o tome što znači oboljeti od shizofrenije.
Ovim letkom želimo pomoći da se to promijeni.
- Možete li zamisliti da jednoga dana s apsolutnom sigurnošću znate da vas susjed kroz zid stana zrači i vi se osjećate nesigurno, ne možete više izdržati u stanu te noću i danju lutate gradom?
- Možete li zamisliti da se ne usuđujete izići na ulicu jer kad vidite ljude kako stoje i pričaju, uvjereni ste da razgovaraju o vama, sigurni ste da svatko koga susretnete može čitati vaše misli ili vas može prisiliti da mislite ili učinite štogod on hoće?
- Možete li zamisliti da ste postali ravnodušni prema svemu što vam je u životu bilo važno? Da nemate volje ustati iz kreveta i otići na posao? Da vam je potpuno svejedno što ćete zbog toga izgubiti radno mjesto? Da se sve manje i manje brinete o sebi, a da toga zapravo i niste svjesni?
- Možete li zamisliti kako bacate namještaj kroz prozor nakon što ste u vijestima čuli tajnu poruku, poruku upućenu samo vama, da se približio smak svijeta. Da vas policija, čijoj se neinformiranosti čudite, pred očima susjeda uhiti? Da vas odvede na psihijatriju iako po vašem mišljenju za to nema ni najmanjeg razloga?
Ukratko: Kako bi Vama bilo da obolite od shizofrenije?
Vjerojatno to ne možete ni zamisliti. Zašto biste se uopće bavili nečim što vam se nije dogodilo? Odgovor glasi: Jer se to može dogoditi svakomu.
2. Jer se to može dogoditi svakomu …
Psihički poremećaji poput shizofrenije češće su nego što se to općenito pretpostavlja, otprilike jednako česti kao dijabetes. Pogoditi mogu svakoga, baš kao što svatko može stradati u nekoj nesreći. O psihičkim poremećajima govorimo kad su poremećene funkcije mozga o kojima ovisi kako doživljavamo sebe, druge i svoju okolinu te kako na njih reagiramo osjećajima, mislima i ponašanjem. Halucinacije, često u obliku paranoje, iskrivljuju doživljaj stvarnosti, izazivaju strahove i dovode do radnji koje nam izgledaju „pomaknuto", koje su međutim iz perspektive pogođene osobe razložne i i opravdane. Poremećene su volja i energija potrebne za svladavanje izazova svakodnevice kao i sposobnost ophođenja s drugim ljudima - članovima obitelji, poznanicima i kolegama na poslu. Osoba se povlači, prekida školovanje, miri se, naizgled ravnodušno, s otkazom na poslu. Gubi interes za druge i ne dopušta nikome da se miješa u njezin život. Govor i misli mogu se "raspasti", gube svoj logičan slijed. Osoba se ne može izraziti jasnim rečenicama kako bi drugi mogli razumjeti što im želi priopćiti. Misli se ne mogu više držati na okupu, usmjeriti prema nekom zadatku, izmjenjuju se strahovitom brzinom. Ono što se zbiva u glavi, gubi svaki prepoznatljivi smisao.
Osobe koje pate od ovakvih poremećaja, u prijašnjim vremenima nazivalo se „umobolnima“. To međutim nije točno. Psihičke smetnje u pravilu ne utječu na intelektualne sposobnosti. Ali, pogođena osoba te sposobnosti koristi na svoj, nama često nerazumljiv način jer se mora snalaziti u svijetu koji se razlikuje od našeg. Ne zaboravimo također: Inteligencija i "mentalno zdravlje" također ne jamče da ćemo činiti samo ono što je razborito!
Psihičke smetnje, naročito shizofreni poremećaji, mijenjaju svakoga koga pogode. I naši najbliži mogu nam postati veoma strani. Trudimo se razumjeti ih, ali oni se zatvaraju. Kako živjeti s tim?
3. Kako živjeti s tim...
Shizofrenija spada u bolesti koje se većinom javljaju u obliku napadaja. Faze u kojima prevladavaju simptomi poput halucinacija i sumanutih misli izmjenjuju se s fazama u kojima osoba pati "samo" zato što je bezvoljna, što gotovo ništa ne može planirati na duži rok, što se ne može usredotočiti na neki zadatak ili posao, a ako i pokuša, brzo se iscrpi. Psihotične faze koje karakteriziraju stanja teške tjeskobe i uznemirenosti, i koja mogu biti popraćena nasilnim ponašanjem mogu se dobro kontrolirati lijekovima, po mogućnosti u psihijatrijskoj bolnici. Međutim, tragičnosti ovog oboljenja često je u tome što pogođena osoba sebe uopće ne doživljava bolesnom, liječenje smatra suvišnim te na koncu protiv svoje volje mora biti upućena na psihijatriju. U periodima između psihotičnih epizoda, osobi je samo naizgled lakše. Kako bi se spriječilo povratak bolesti, potrebno je nastaviti s terapijom. Međutim, vrlo često osoba prestaje uzimati lijekove zbog nuspojava koje više ne može podnositi ili zato što ne može prihvatiti dijagnozu "shizofrenija". Ili misli da je zdrava i da joj lijekovi više nisu potrebni. Kad se bolest vrati, može pasti u duboko malodušje, u depresivno raspoloženje, koje je jednog dana može dovesti i do odluke da okonča svoj život.
Svaki bolesnik međutim ima pravo težiti smanjenju doze prepisanih lijekova, i štoviše, jednog ih se dana potpuno osloboditi. To ne bi trebao učiniti na svoju ruku ili sljedeći nečije "dobre savjete" na internetu. Od svakog bi se psihijatra danas trebalo očekivati da neće trajno prepisivati dozu neuroleptika koja se smatra previsokom i da će bolesnika svjesno poticati da pod njegovim nadzorom može sasvim postupno prestati s terapijom lijekovima. Jer nipošto ne vrijedi izreka: "Jednom shizofren, zauvijek shizofren". Naprotiv, u većini slučajeva ograničeni broj psihotičnih napadaja događa se tijekom nekoliko godina. Samo kod jedne trećine pogođenih, bolest poprima kroničan tijek. Budući da je tomu tako, bolest i terapiju lijekovima, koji nisu sasvim bezopasni, ne mora se prihvatiti kao nepromjenjiv udarac sudbine.
Uzroci shizofrenih poremećaja do danas nisu poznati. Poznato je da su simptomi poput halucinacija i sumanutih ideja povezani s određenim neurofiziološkim procesima u mozgu. Na njih se danas može utjecati psihotropnim lijekovima. To je za bolesnike od neprocjenjive vrijednosti. Još generacija prije naše nije znala za drugačiju pomoć osim da bolesnike godinama "čuva" u izoliranim ustanovama. Otkad postoji učinkovita terapija lijekovima, boravak u psihijatrijskim klinikama skraćen je na nekoliko tjedana. Kad se simptomi smire, bolest doduše nije izliječena, ali osoba može nastaviti živjeti u svom domu, a često je moguć i povratak na raniji posao ili studij.
Je li to točno? Ne izvještavaju li novine uvijek nanovo o napadima, ozljeđivanju, a ponekad i o ubojstvima koja su počinile osobe koje nisu bile sasvim uračunljive i koje je sud uputio na psihijatriju ? To se ne može osporiti. Međutim, treba se zapitati je li sama bolest dovoljna za objašnjenje počinjenog djela. Nerijetko je to samo pola istina, a druga polovina često je u nedostatku nužne medicinske skrbi.
Predodžba da su psihički bolesne osobe, naročito one koje boluju od shizofrenije, opasne i da društvo treba od njih štititi, nije utemeljena. Kad osobe koje smatramo "normalnima" počine kazneno djelo, to nas ne navodi na zaključak da smo okruženi samo ljudima koji bi nas zbog svoje pohlepe, osvete ili iz bilo kojeg drugog razloga u svakom trenutku mogli napasti. Tako ni osobe s duševnim smetnjama koje žive među nama ne bismo smjeli smatrati opasnima samo zato što su drugačije od nas.
4. Drugačiji od nas...
Možda ste već doživjeli, a možda ćete tek doživjeti, da se Vaš susjed, ljubazan mladić s kojim ste na stubištu uvijek mogli razmijeniti pokoju riječ, jednog dana promijenio. Postao je rezerviran, gotovo neprijazan, izbjegava razgovor, skreće pogled, zaobilazi vas, a vi se pitate jeste li mu učinili nešto nažao. Njegovo ponašanje vas čudi, primjećujete da se sve manje brine o svom izgledu, očito više ne ide na posao, ne izlazi iz svog stana. Zatim ga više ne viđate, a onda od drugih saznate da je na psihijatriji. Kako se ponašate kad se simpatični mladić nakon dva-tri mjeseca vrati? Pravite se kao da se ništa nije dogodilo, kao da ništa ne znate? Jeste li opušteni ili uplašeno čekate što će se ubuduće događati? Zna se..., o tome se često može čitati...
Shizofrenija je jedna od onih bolesti o kojima se ne usuđujemo otvoreno razgovarati, a pogotovo ne s bolesnikom. Kao da je zarazna, sramota, smrtna presuda. Ništa od toga nije točno i nema razloga da izbjegavate bolesnika. Ali, nemojte očekivati da će on biti spreman razgovarati s vama nadugo i naširoko o svojoj bolesti, ili da će vam opisivati život "na psihijatriji". Nastojte da osjeti da premda znate da je bolestan ne mislite da mu nije mjesto kod kuće samo zato što je jednom bio na psihijatriji. Ne čekajte na njegov pozdrav na stubištu. Recite prvi: „Bog!" A možda i: „Drago mi je da ste se vratili!"
Trebali biste međutim znati da se psihotični napad može ponoviti. Simptomi vam neće promaknuti. Bilo bi prelijepo kad bi Vas bolesnik sam zamolio da pripazite na njega i da se pobrinete za liječničku pomoć ako postane očito da mu je ona potrebna. Jer nije sigurno da će on sam to prepoznati na vrijeme i da će potražiti liječnika. Naravno, svoju pomoć ne možete i ne smijete nametati. Ako steknete utisak dabi se netko kompetentan trebao pobrinuti za njega, možete se obratiti socijalnoj/psihijatrijskoj službi i reći: „Mislim da bi netko trebao provjeriti što je s gospodinom X!" Nećete počiniti "izdaju" ako kažete što ste primijetili i zašto ste zabrinuti. Jer, to je možda prva i stoga najvažnija pomoć koja je Vašem bolesnom susjedu potrebna.
U životu nam se može dogoditi mnogo toga što nismo mogli ni zamisliti, a zbog čega možemo postati ovisni o tuđoj pomoći. Primjerice, jer smo se psihički razboljeli. Dobro je imati susjeda koji ima razumijevanja da smo postali "drugačiji", da ne možemo moliti za pomoć, ali da nam je pomoć nužno potrebna.
Molimo proslijedite prijateljima i poznanicima!
Izvor: https://www.lvbwapk.de/materialien-und-broschüren/ (pristupljeno 15.09.2020.)
Prijevod: Lica duše
