Podrška u tugovanju nakon suicida - u središtu pozornosti je čovjek, a ne vrsta smrti

Chris Paul

Dugi niz godina radim s osobama čija su braća, sestre, partneri, roditelji ili djeca oduzeli sebi život. Kao asistentica za procese tugovanja, upoznata sam također sa žalovanjem nakon drugih vrsta smrti te  stalno preispitujem značenje koje određeni način umiranja ima za žalovanje pokojnikovih bližnjih. Sličnosti i razlike u procesima tugovanja predmet su ovog članka. Naslov upućuje na središnji problem pružanja podrške u tugovanju nakon suicida: Što je u središtu pažnje? Je li to sam  suicid? Je li to vlastita zbunjenost činjenicom da su ljudi u stanju  ubiti sami sebe? Želja da se  razumije? Potreba da se  spriječi?  Znatiželja, fascinacija, gađenje? Sam čin suicida izaziva brojne burne reakcije pa gotovo neizbježno dospijeva  u prvi plan i  kada je riječ o žalovanju nakon suicida. Ni s pokojnikovom rodbinom nije drugačije, a i nama asistentima događa se uvijek iznova da se  naše misli, osjećaji i sav razgovor s ožalošćenima vrte oko čina suicida. To podršku ožalošćenima vodi u slijepu ulicu.

U središtu pažnje treba biti  ožalošćena osoba sa svim svojim raznolikim osjećajima, mislima i iskustvima. Na drugom mjestu je pokojnik, čitav njegov život i njegova osobnost. Tek  na trećem mjestu je zanimanje za način na koji je umro.

Tugovanje nakon suicida

Način na koji je netko umro "njegov" je, njemu svojstven, način. Bližnji se  moraju suočiti s tim. To se ne odnosi samo na suicid, nego i na druge uzroke smrti,  poput raka, srčanog udara ili nesreća. Ožalošćeni iščitavaju poruke u svakoj vrsti smrti, svakoj vrsti smrti daju neko značenje. Ta su tumačenja individualna. Ona se mogu razlikovati, mogu čak biti  suprotstavljena kako unutar obitelji  tako i u kruga prijatelja. Svaka ožalošćena osoba povezuje način na koji je netko umro s načinom na koji je živio. Ali, način na koji je netko umro, njegov je način i ne govori nam ništa o ožalošćenoj osobi. Suicid nama asistentima govori nešto o mnogim mogućim rizicima koji mogu komplicirati proces tugovanja bližnjih, i ništa više. Suicid  također  malo govori o osobi koja je umrla. U proteklih nekoliko godina pratila sam više od tisuću ljudi koji tuguju za osobama koje su sebi oduzele život.  Kroz njihova sam kazivanja mogla steći mali uvid u životne priče njihovih preminulih partnera, roditelja, djece, braće i sestara. Oplakuju se  upravo te životne priče i osobe koje stoje iza njih. Suicid je ponekad dio duge povijesti bolesti, ponekad izgleda  kao impulzivan čin, ali uvijek je samo malen isječak iz punine života preminuloga. Tuguje se  upravo za  gubitkom te  punine života, za talentima, ali i za onim što je propušteno u zajedničkom životu. Stoga bi sve to trebalo biti u fokusu podrške tugujućima više nego sama vrsta smrti. Jedna klijentica, čiji se brat ubio, napisala mi je: " Proslavila sam M.-ov  rođendan s najboljim prijateljem. Zadržat ću taj novi ritual jer je bilo nevjerojatno lijepo moći misliti na njega taj dan, plakati, ali i osjetiti novu životnost u smislu živih sjećanja. I imati osobu koja to podržava.”

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaki pokojnik za sobom ostavi četiri do šest osoba (rodbina i/ili prijatelji) čiji  se životi  njegovom  smrću značajno mijenjaju. Smrt najjače  pogađa one koji su mu bili najbliži, a to je u pravilu  najuža obitelj. Djeca, partneri, roditelji, braća i sestre osoba koje su si oduzele život nose se s višestrukom patnjom. Oni doživljavaju bespomoćnost kojom  naše društvo još uvijek reagira na smrt, tugu i krize. Osim toga, suicid kao uzrok smrti komplicira odnose s drugim ljudima jer je  još uvijek tabu tema. Tomu valja pridodati i intenzivne osjećaje napuštenosti, odbačenosti i nemoći koje suicid izaziva kod bližnjih. Klijentica čija su se oba roditelja ubila napisala mi je: "Možda stvarno jednom mognem povjerovati da sam vrijedna ljubavi i da se nisu ubili zbog mene."

Kad je fokus na suicidu kao vrsti smrti, obično se radi o tri različite teme. Riječ je

• o pokušaju imenovanja i razumijevanja pozadine i razloga suicida,

• o suočavanju s tabuima, stigmatizacijom, predrasudama i strahovima u okolini,

• o mogućim traumatizirajućim iskustvima, npr. o iskustvu pronalaska pokojnika, o iskustvu prenošenja vijesti  o suicidu ili pak o iskustvu čekanja vijesti o nestaloj osobi.

Činjenice o suicidu

Prošle godine[1] u Njemačkoj se ubilo oko 10.000 ljudi.[2] Povodi i razlozi za taj čin nekad se mogu objasniti, a u nekim slučajevima ostaju misterij. Mnoge osobe koje su se ubile  patile su od duševnih bolesti poput teške depresije, manično-depresivnog poremećaja, shizofrenih poremećaja i ovisnosti. Neki suicidi događaju se u akutnoj stresnoj situaciji, a za druge se ni najpreciznijom istragom ne može pronaći razlog. Neki suicidi izgledaju kao impulzivan čin, drugi su dugo pripremani. Vjerojatnost za suicid u muškaraca je dvostruko veća nego u  žena (dok većinu pokušaja suicida učine žene). 10% suicida počine osobe mlađe od 25 godina (od početka puberteta, tj. od 10. /11. godine života nadalje). Većina suicida događa se između 40. i 60. godine. U posljednje vrijeme naglo je porastao broj  suicida u starijoj dobi tako da se susrećemo i s bližnjima  koji žaluju za  roditeljima ili bakama i djedovima starijima od osamdeset godina.

U faktore  rizika za suicid spadaju usamljenost i siromaštvo. No, mnogi umrli zbog suicida  imali su obitelji, bili su profesionalno uspješni i priznati u društvu kao liječnici, župnici, učitelji ili poduzetnici. Česti  neposredni uzroci suicida su prekidi veza ili svađe, teškoće na poslu, promjene u svakodnevnom životu, strah od fizičke bolesti ili loše vijesti s kojima se  osoba ne može nositi. U slučajevima shizofrenih poremećaja, suicid se može dogoditi u akutnoj fazi bolesti, npr. kad osoba čuje glasove koji joj naređuju da se ubije. Kod depresivnih i manično-depresivnih poremećaja te kod ovisnosti, suicidi se događaju  u fazama relative stabilnosti, što ožalošćene još teže pogađa. Kod depresivnih poremećaja događa se da osoba počini suicid u trenutku kada se bezvoljnost i zakočenost zbog teške depresije povuku, a energija vrati, ali je i dalje prisutan  osjećaj beznađa. Mnogi suicidi počinjeni su u prijelaznim razdobljima, npr. dan prije prijema u ustanovu za odvikavanje od ovisnosti, prije prvog pregleda kod psihijatra ili nekoliko dana nakon otpuštanja iz bolnice, kada osobi postane jasno da prilagodba na svakodnevni život neće biti tako brza kako se činilo. U tim i  sličnim slučajevima ožalošćeni doživljavaju  dvostruk gubitak povjerenja jer se suicid dogodio u trenutku kad su povjerovali da će "konačno opet sve biti u redu".

Pogled unatrag

Gledajući unatrag, bližnji  često otkrivaju znakove koji su upućivali na pokojnikov životni umor ili želju za smrću, znakove  koje su u to vrijeme držali "normalnom" reakcijom na stres i na koje se nisu posebno obazirali. To kod bližnjih izaziva intenzivne sumnje u vlastitu brižljivost i osjetljivost. Drugi ožalošćeni  mjesecima su se borili za nečiji život pa suicid doživljavaju kao odbacivanje svojih napora i kao potpunu nemoć.  Suicid voljene osobe kod većine ožalošćenih iz temelja poljulja njihovo povjerenja u život i u sebe same. Stoga su asistentova staloženost i sposobnost izgrađivanja povjerenje najvažniji preduvjet u pružanju  podrške ožalošćenima. Fokus je na životnoj priči i osobnosti ožalošćenog i pokojnika. Važno je oduprijeti se iskušenju da se životne priče retrogradno tumače kao "uvod"u suicid. Reduciranje   pokojnikova života na  njegovu smrt čini ožalošćene  nesigurnima te nanosi nepravdu i ožalošćenima i pokojniku.

Sreću koju pamtimo, smijemo (i trebamo)  dozivati u sjećanje kao nenarušenu sreću! Čak i nakon suicida. To također vrijedi i za uzajamno povjerenje, bliskost i radost života.

Mnogim suicidima prethodila je  psihička bolest. To znači da su neke obitelji ili partneri živjeli s tajnom o bolesti mnogo prije nego što se dogodio suicid. Društvo i danas teško prihvaća psihičke poremećaje pa se  zbog opravdanog straha od stigmatizacije  prešućuju poslodavcima, a često i prijateljima i članovima obitelji. Skrivanje osjećaja srama, krivnje, brige i straha rezultira stanjem trajne preopterećenosti, tako da ožalošćeni u proces tugovanja ulaze veoma iscrpljeni. Iscrpljenost je vrlo čest simptom žalovanja nakn suicida. Stoga u susretu s ožalošćenima na prvo mjesto treba staviti stabilizaciju dotične osobe i njezine  resurse. Ožalošćeni često pokazuju jaku potrebu za kontrolom svog procesa tugovanja jer nakon što su iskusili da ne mogu spriječiti bolest ili  smrt voljene osobe, ne mogu podnijeti nikakav daljnji gubitak kontrole. Osim toga,  u intenzivnim osjećajima procesa tugovanja, uključujući i negativne, ožalošćeni često  doživljavaju zastrašujuću sličnost s duševnom bolešću preminulog pa se veoma boje da  i sami ne obole.

Fantazije o suicidu

Zbog policijskog  očevida koji se mora provesti nakon svakog suicida, pokojnikovo je tijelo dostupno rodbini  obično najranije nakon tri dana. U prošlosti rodbinu se uglavnom odvraćalo od oproštaja s pokojnikom. Danas  moderni pogrebnici mogu na dostojanstven način mrtvo tijelo ili samo sačuvane dijelove tijela položiti na odar tako da  rodbina može vidjeti i osjetiti dokaz smrti te se od pokojnika stvarno oprostiti.  To je za većinu ljudi blagotvorno iskustvo  pod uvjetom da se osigura:

• dostojanstveno okruženje,

• odnos poštovanja  prema pokojniku i prema ožalošćenima,

• dovoljno vremena za oproštaj, također za višekratan oproštaj,

• podrška i odraslima i djeci koji se u toj situaciji sami ne osjećaju dovoljno snažnima.

Zbog neizvjesnosti o zadnjim satima života  i o samom činu  suicida, tugujući često razviju predodžbe  pune strave i nasilja. Imaginarne slike zamjenjuju stvarne slike preminule osobe  i  svako sjećanje na nju ispunjavaju  nepodnošljivim užasom. Važna tema o kojoj  bi trebalo razgovarati, pažljivo i  bez nametanja određenog stava, jest razjašnjavanje pojedinosti u vezi sa suicidom, npr. uvidom u dosje, razgovorom s uključenim osobama ili s članovima obitelji. Podršku zavrjeđuje svaka odluka koju ožalošćeni s tim u vezi donesu.

K tomu, rad na unutarnjim slikama može biti vrlo važan, pod uvjetom da asistent vlada tom metodom. Fantazije u kojima dominiraju nasilje i strava mogu se možda razriješiti terapijom traume. To se također odnosi na zastrašujuća iskustva kao što je npr. pronalazak pokojnika. Ako ožalošćene osobe uvijek iznova obuzimaju prijeteća sjećanja i ako o tome  govore  s vidljivim  užasom i strahom, treba ih  upoznati s mogućnostima terapije traume. U grupnim i u pojedinačnim razgovorima treba paziti da učestalo prepričavanje tih iskustava ne poveća rizik retraumatizacije (i sekundarne traumatizacije slušatelja) umjesto da donese rasterećenje. U dušobrižničkom kontaktu treba razgovarati o strahu od "vječnog prokletstva" zbog suicida.  U tom kontekstu osobito je važna poznata izreka  da nitko ne pada dublje od Božje ruke. I samoubojstvo  se u osnovi može shvatiti kao čin koji se događa u otuđenosti od voljenih bića i od Boga, ali u kojem prisutnost Boga koji ljubi čovjeka ipak ne može biti izgubljena.  

Utjecaj na sadašnjost

Mnogi  ožalošćeni toliko su potreseni  iznenadnom i nasilnom smrću voljene osobe da tjednima ili mjesecima doslovno samo preživljavaju. Budući da je suicid uvijek iznenadan čin, nema načina da se bližnji unaprijed pripreme, dogovore i na vrijeme organiziraju podršku. Imamo li na umu da većinu suicida počine odrasle osobe koje imaju obitelji s djecom, često u školskoj dobi, možemo zamisliti s  kakvim se financijskim i organizacijskim problemima  moraju  nositi ožalošćene obitelji. Podrška tijekom ovog vremena usredotočuje se je na individualno osnaživanje i na poticanje  korištenja svih dostupnih mogućnosti podrške u okruženju.

Osobe koje tuguju zbog suicida proživljavaju jednake osjećaje, misli i fizičke reakcije kao i druge  tugujuće  osobe. Međutim, neki se osjećaji javljaju češće i snažnije nego u ostalim procesima tugovanja:

• Bližnji doživljavaju suicid kao ekstreman oblik napuštanja i odbacivanja što dugotrajno potresa njihovo samopouzdanje i povjerenje u druge ljude. U radu s ožalošćenima posebnu važnost treba pridavati jasnoći, pouzdanosti  i poštivanju dogovora kako bi se izbjeglo dodatan gubitak povjerenja. Poštovanje je svrhovitije  od pretjerane brižnosti.

• Nakon suicida strah može postati dominantan osjećaj ili stanje. Mnogi ožalošćeni govore o  strahu od mraka i samoće. U većini slučajeva dovoljno je s tugujućim  razmisliti o mjerama  stabilizacije i podrške. Ako strah postane trajno stanje  ili se uvijek iznova javlja  u određenim  situacijama povezanima sa suicidom, možda je po srijedi trauma koja zahtijeva  odgovarajuću terapiju.

• Tugujući mogu osjećati želju za smrću što je dio  mnogih procesa žalovanja. Osjećaj besmisla vlastitog života i čežnja za umrlom osobom nakon suicida često poprimaju oblik želje za vlastitom smrću. Staložen  razgovor o tome većinom donosi olakšanje. No, ako je ožalošćeni već konkretno planirao  vrstu i mjesto svoje smrti ili  protiv svoje volje osjeća želju za smrću, mora se potražiti terapeutska/klinička pomoć. Okrivljavanje sebe i drugih može potisnuti  sve druge osjećaje i misli u procesu tugovanja. Preko toga se nipošto ne smije olako prelaziti. Naprotiv, mnogim ljudima pomaže da u povjerljivoj i sigurnoj atmosferi govore o onomu što predbacuju sebi i drugima i o svojim sumnjama. Razgovor  često donosi olakšanje.

• Okrivljavanje se nerijetko   skriva iza općenitih fraza i izriče tek kada je osoba potpuno sigurna da nakon "priznanja" neće doživjeti prezir i odbacivanje. Može potrajati dugo dok se stekne takvo povjerenje ! U procesu tugovanja (bez obzira na vrstu smrti! ), okrivljavanje može imati  najrazličitije svrhe (npr. ponovno uspostavljanje kontrole, pokušaj objašnjenja, održavanje veze s pokojnikom...). Tek  kada se te svrhe ostvare na drugačiji način, osjećaji krivnje se smanjuju. Svaki osjećaj krivnje dovodi do nekog oblika samokažnjavanja. To u dugotrajnom procesu žalovanja može značajno umanjiti kvalitetu života. Oprostiti (sebi, preminuloj osobi, drugima...) često ima važnu ulogu. Što oprost nekomu znači i kako se može postići, mora se razjasniti u svakom pojedinom slučaju. Mnogi ožalošćeni  ponovno osjete krivnju čim se tijekom procesa tugovanja malo oporave.  Tada  im je potrebna podrška i dopuštenje da opet žive svoj život.

• Ožalošćeni  često (ne uvijek!) osjećaju intenzivan bijes, bilo prema  pokojniku, drugim ljudima, sudbini, Bogu ili  životu općenito. U tom slučaju ljekovito je kad dobiju neku vrstu "dopuštenja" da smiju osijećati bijes  i da ga smiju  izraziti, bilo sasvim  izravno - npr. uništavanjem pokojnikovih stvari,  pogrdnim riječima i destruktivnim fantazijama ili kroz fizičke aktivnosti poput sporta.

   

Nada u  budućnost

Smrt bliske osobe uništava zajedničke  životne planove. K tomu, suicid narušava temeljno povjerenje osobe u sebe, u druge ljude i u život općenito. Mnogi ožalošćene boje se budućnosti i u njoj vide samo nove brige i nesigurnost. Planiranje, predviđanje budućeg  i optimizam čine se apsurdnima naspram neispunjenih očekivanja i uništenog povjerenja. Zbog straha da će ponovno biti napušteni, ožalošćeni često izbjegavaju nove veze i  duboke strasti prema drugim ljudima ili idealima. Vrlo intenzivno  sumnjaju u sposobnost voljenja, u mogućnosti utjecaja i oblikovanja vlastitog života te strahuju da i ne zaslužuju nešto drugo.

Dugoročno životno planiranje moguće je često  tek mjesecima ili čak godinama poslije suicida. U tom periodu beznađa važno je da ožalošćeni imaju suputnike koji umjesto njih ustrajavaju u vjeri da su moguća poboljšanja kvalitete života. Takvu podršku  mogu pružiti  stručnjaci, ali i  drugi ljudi sa sličnim iskustvom. Njemačka nacionalna udruga rodbine preminulih zbog suicida (AGUS e.V.) diljem Njemačke koordinira oko 50 grupa samopomoći u procesu tugovanja zbog suicida, nudi specijalizirane seminare o žalovanju, brošure i telefonsko savjetovanje te  informacije i mogućnosti razmjene iskustava putem interneta. Susret s drugima koji također tuguju zbog suicida, veliko je olakšanje za mnoge pogođene. Jedna sudionica seminara napisala je ostalima: “Drago mi je da sam vas upoznala. Jednostavno, dobro je znati da nisi sam."

Uvid u resurse ožalošćenih pomaže nama asistentima da budemo vjerodostojni u svom pozitivnom stavu. U te  resurse spadaju lijepe uspomene i pozitivne oporuke. Mnogi ožalošćeni imaju teškoće sa spornim "otpuštanjem pokojnika". Izraz Amerikanca W. Wordena “dati pokojniku  novo mjesto" pristupačniji je i bliži stvarnosti. To novo mjesto u emocionalnom životu i u životnoj priči ožalošćenog pripada pokojniku sa svim fasetama svog života. Smrt zbog suicida samo je jedna faseta od mnogih! Ako sretna i obogaćujuća sjećanja na preminule uspijemo integrirati u pamćenje i u svakodnevni život, zastrašujuće  aspekte suicida (i/ili prethodnih bolesti) možemo odložiti bez dodatnih osjećaja krivnje. Ovo je ključan korak, posebno za djecu i braću i sestre samoubojica. U čežnji za mrtvim roditeljima odnosno braćom i sestrama, oni se mogu  opasno poistovjetiti s njihovom vrstom smrti, što u ekstremnim slučajevima može dovesti do suicida. Utoliko je važnije pitanje: Što je u središtu žalovanja i sjećanja? To bi trebala biti živa osoba u procesu tugovanja i pokojnik sa svim fasetama svog života.

 https://chrispaul.de/wp-content/uploads/2021/01/BeitragPS_0.pdf (pristupljeno 1.11. 2022.)

Prijevod: D. Lerotić/Lica duše

O autorici

Chris Paul, rođena 1962., socijalna psihologinja, radi kao trenerica u Bonnu i kao docentica diljem Europe. Voditeljica je  Instituta za edukaciju asistenata za procese tugovanja, članica upravnog odbora Udruge rodbine preminulih zbog suicida te članica Njemačkog saveznog udruženja asistenata za procese tugovanja.

www.chrispaul.de

www.trauerinstitut.de  

[1] 2009.

[2] U Hrvatskoj su 2021. god. suicid počinile 572 osobe. Za usporedbu: u prometnim nesrećama u 2021. god. u Hrvatskoj je poginula 291 osoba. (op.prev.)