Podrška u tugovanju nakon suicida - u središtu pozornosti je čovjek, a ne vrsta smrti
Autor Lica duše on .
Naslov upućuje na središnji problem podrške u tugovanju nakon suicida: Što je u središtu pažnje? Je li to sam suicid? Je li to zbunjenost činjenicom da su ljudi u stanju ubiti sami sebe? Želja da se razumije? Potreba da se spriječi? Znatiželja, fascinacija, gađenje?
Chris Paul
Dugi niz godina radim s osobama čija su braća, sestre, partneri, roditelji ili djeca oduzeli sebi život. Kao asistentica za procese tugovanja, upoznata sam također sa žalovanjem nakon drugih vrsta smrti te stalno preispitujem značenje koje određeni način umiranja ima za žalovanje pokojnikovih bližnjih. Sličnosti i razlike u procesima tugovanja predmet su ovog članka. Naslov upućuje na središnji problem pružanja podrške u tugovanju nakon suicida: Što je u središtu pažnje? Je li to sam suicid? Je li to vlastita zbunjenost činjenicom da su ljudi u stanju ubiti sami sebe? Želja da se razumije? Potreba da se spriječi? Znatiželja, fascinacija, gađenje? Sam čin suicida izaziva brojne burne reakcije pa gotovo neizbježno dospijeva u prvi plan i kada je riječ o žalovanju nakon suicida. Ni s pokojnikovom rodbinom nije drugačije, a i nama asistentima događa se uvijek iznova da se naše misli, osjećaji i sav razgovor s ožalošćenima vrte oko čina suicida. To podršku ožalošćenima vodi u slijepu ulicu.
U središtu pažnje treba biti ožalošćena osoba sa svim svojim raznolikim osjećajima, mislima i iskustvima. Na drugom mjestu je pokojnik, čitav njegov život i njegova osobnost. Tek na trećem mjestu je zanimanje za način na koji je umro.
Tugovanje nakon suicida
Način na koji je netko umro "njegov" je, njemu svojstven, način. Bližnji se moraju suočiti s tim. To se ne odnosi samo na suicid, nego i na druge uzroke smrti, poput raka, srčanog udara ili nesreća. Ožalošćeni iščitavaju poruke u svakoj vrsti smrti, svakoj vrsti smrti daju neko značenje. Ta su tumačenja individualna. Ona se mogu razlikovati, mogu čak biti suprotstavljena kako unutar obitelji tako i u kruga prijatelja. Svaka ožalošćena osoba povezuje način na koji je netko umro s načinom na koji je živio. Ali, način na koji je netko umro, njegov je način i ne govori nam ništa o ožalošćenoj osobi. Suicid nama asistentima govori nešto o mnogim mogućim rizicima koji mogu komplicirati proces tugovanja bližnjih, i ništa više. Suicid također malo govori o osobi koja je umrla. U proteklih nekoliko godina pratila sam više od tisuću ljudi koji tuguju za osobama koje su sebi oduzele život. Kroz njihova sam kazivanja mogla steći mali uvid u životne priče njihovih preminulih partnera, roditelja, djece, braće i sestara. Oplakuju se upravo te životne priče i osobe koje stoje iza njih. Suicid je ponekad dio duge povijesti bolesti, ponekad izgleda kao impulzivan čin, ali uvijek je samo malen isječak iz punine života preminuloga. Tuguje se upravo za gubitkom te punine života, za talentima, ali i za onim što je propušteno u zajedničkom životu. Stoga bi sve to trebalo biti u fokusu podrške tugujućima više nego sama vrsta smrti. Jedna klijentica, čiji se brat ubio, napisala mi je: " Proslavila sam M.-ov rođendan s najboljim prijateljem. Zadržat ću taj novi ritual jer je bilo nevjerojatno lijepo moći misliti na njega taj dan, plakati, ali i osjetiti novu životnost u smislu živih sjećanja. I imati osobu koja to podržava.”
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaki pokojnik za sobom ostavi četiri do šest osoba (rodbina i/ili prijatelji) čiji se životi njegovom smrću značajno mijenjaju. Smrt najjače pogađa one koji su mu bili najbliži, a to je u pravilu najuža obitelj. Djeca, partneri, roditelji, braća i sestre osoba koje su si oduzele život nose se s višestrukom patnjom. Oni doživljavaju bespomoćnost kojom naše društvo još uvijek reagira na smrt, tugu i krize. Osim toga, suicid kao uzrok smrti komplicira odnose s drugim ljudima jer je još uvijek tabu tema. Tomu valja pridodati i intenzivne osjećaje napuštenosti, odbačenosti i nemoći koje suicid izaziva kod bližnjih. Klijentica čija su se oba roditelja ubila napisala mi je: "Možda stvarno jednom mognem povjerovati da sam vrijedna ljubavi i da se nisu ubili zbog mene."
Kad je fokus na suicidu kao vrsti smrti, obično se radi o tri različite teme. Riječ je
o pokušaju imenovanja i razumijevanja pozadine i razloga suicida,
o suočavanju s tabuima, stigmatizacijom, predrasudama i strahovima u okolini,
o mogućim traumatizirajućim iskustvima, npr. o iskustvu pronalaska pokojnika, o iskustvu prenošenja vijesti o suicidu ili pak o iskustvu čekanja vijesti o nestaloj osobi.
Činjenice o suicidu
Prošle godine[1] u Njemačkoj se ubilo oko 10.000 ljudi.[2] Povodi i razlozi za taj čin nekad se mogu objasniti, a u nekim slučajevima ostaju misterij. Mnoge osobe koje su se ubile patile su od duševnih bolesti poput teške depresije, manično-depresivnog poremećaja, shizofrenih poremećaja i ovisnosti. Neki suicidi događaju se u akutnoj stresnoj situaciji, a za druge se ni najpreciznijom istragom ne može pronaći razlog. Neki suicidi izgledaju kao impulzivan čin, drugi su dugo pripremani. Vjerojatnost za suicid u muškaraca je dvostruko veća nego u žena (dok većinu pokušaja suicida učine žene). 10% suicida počine osobe mlađe od 25 godina (od početka puberteta, tj. od 10. /11. godine života nadalje). Većina suicida događa se između 40. i 60. godine. U posljednje vrijeme naglo je porastao broj suicida u starijoj dobi tako da se susrećemo i s bližnjima koji žaluju za roditeljima ili bakama i djedovima starijima od osamdeset godina.
U faktore rizika za suicid spadaju usamljenost i siromaštvo. No, mnogi umrli zbog suicida imali su obitelji, bili su profesionalno uspješni i priznati u društvu kao liječnici, župnici, učitelji ili poduzetnici. Česti neposredni uzroci suicida su prekidi veza ili svađe, teškoće na poslu, promjene u svakodnevnom životu, strah od fizičke bolesti ili loše vijesti s kojima se osoba ne može nositi. U slučajevima shizofrenih poremećaja, suicid se može dogoditi u akutnoj fazi bolesti, npr. kad osoba čuje glasove koji joj naređuju da se ubije. Kod depresivnih i manično-depresivnih poremećaja te kod ovisnosti, suicidi se događaju u fazama relative stabilnosti, što ožalošćene još teže pogađa. Kod depresivnih poremećaja događa se da osoba počini suicid u trenutku kada se bezvoljnost i zakočenost zbog teške depresije povuku, a energija vrati, ali je i dalje prisutan osjećaj beznađa. Mnogi suicidi počinjeni su u prijelaznim razdobljima, npr. dan prije prijema u ustanovu za odvikavanje od ovisnosti, prije prvog pregleda kod psihijatra ili nekoliko dana nakon otpuštanja iz bolnice, kada osobi postane jasno da prilagodba na svakodnevni život neće biti tako brza kako se činilo. U tim i sličnim slučajevima ožalošćeni doživljavaju dvostruk gubitak povjerenja jer se suicid dogodio u trenutku kad su povjerovali da će "konačno opet sve biti u redu".
Pogled unatrag
Gledajući unatrag, bližnji često otkrivaju znakove koji su upućivali na pokojnikov životni umor ili želju za smrću, znakove koje su u to vrijeme držali "normalnom" reakcijom na stres i na koje se nisu posebno obazirali. To kod bližnjih izaziva intenzivne sumnje u vlastitu brižljivost i osjetljivost. Drugi ožalošćeni mjesecima su se borili za nečiji život pa suicid doživljavaju kao odbacivanje svojih napora i kao potpunu nemoć. Suicid voljene osobe kod većine ožalošćenih iz temelja poljulja njihovo povjerenja u život i u sebe same. Stoga su asistentova staloženost i sposobnost izgrađivanja povjerenje najvažniji preduvjet u pružanju podrške ožalošćenima. Fokus je na životnoj priči i osobnosti ožalošćenog i pokojnika. Važno je oduprijeti se iskušenju da se životne priče retrogradno tumače kao "uvod"u suicid. Reduciranje pokojnikova života na njegovu smrt čini ožalošćene nesigurnima te nanosi nepravdu i ožalošćenima i pokojniku.
Sreću koju pamtimo, smijemo (i trebamo) dozivati u sjećanje kao nenarušenu sreću! Čak i nakon suicida. To također vrijedi i za uzajamno povjerenje, bliskost i radost života.
Mnogim suicidima prethodila je psihička bolest. To znači da su neke obitelji ili partneri živjeli s tajnom o bolesti mnogo prije nego što se dogodio suicid. Društvo i danas teško prihvaća psihičke poremećaje pa se zbog opravdanog straha od stigmatizacije prešućuju poslodavcima, a često i prijateljima i članovima obitelji. Skrivanje osjećaja srama, krivnje, brige i straha rezultira stanjem trajne preopterećenosti, tako da ožalošćeni u proces tugovanja ulaze veoma iscrpljeni. Iscrpljenost je vrlo čest simptom žalovanja nakn suicida. Stoga u susretu s ožalošćenima na prvo mjesto treba staviti stabilizaciju dotične osobe i njezine resurse. Ožalošćeni često pokazuju jaku potrebu za kontrolom svog procesa tugovanja jer nakon što su iskusili da ne mogu spriječiti bolest ili smrt voljene osobe, ne mogu podnijeti nikakav daljnji gubitak kontrole. Osim toga, u intenzivnim osjećajima procesa tugovanja, uključujući i negativne, ožalošćeni često doživljavaju zastrašujuću sličnost s duševnom bolešću preminulog pa se veoma boje da i sami ne obole.
Fantazije o suicidu
Zbog policijskog očevida koji se mora provesti nakon svakog suicida, pokojnikovo je tijelo dostupno rodbini obično najranije nakon tri dana. U prošlosti rodbinu se uglavnom odvraćalo od oproštaja s pokojnikom. Danas moderni pogrebnici mogu na dostojanstven način mrtvo tijelo ili samo sačuvane dijelove tijela položiti na odar tako da rodbina može vidjeti i osjetiti dokaz smrti te se od pokojnika stvarno oprostiti. To je za većinu ljudi blagotvorno iskustvo pod uvjetom da se osigura:
dostojanstveno okruženje,
odnos poštovanja prema pokojniku i prema ožalošćenima,
dovoljno vremena za oproštaj, također za višekratan oproštaj,
podrška i odraslima i djeci koji se u toj situaciji sami ne osjećaju dovoljno snažnima.
Zbog neizvjesnosti o zadnjim satima života i o samom činu suicida, tugujući često razviju predodžbe pune strave i nasilja. Imaginarne slike zamjenjuju stvarne slike preminule osobe i svako sjećanje na nju ispunjavaju nepodnošljivim užasom. Važna tema o kojoj bi trebalo razgovarati, pažljivo i bez nametanja određenog stava, jest razjašnjavanje pojedinosti u vezi sa suicidom, npr. uvidom u dosje, razgovorom s uključenim osobama ili s članovima obitelji. Podršku zavrjeđuje svaka odluka koju ožalošćeni s tim u vezi donesu.
K tomu, rad na unutarnjim slikama može biti vrlo važan, pod uvjetom da asistent vlada tom metodom. Fantazije u kojima dominiraju nasilje i strava mogu se možda razriješiti terapijom traume. To se također odnosi na zastrašujuća iskustva kao što je npr. pronalazak pokojnika. Ako ožalošćene osobe uvijek iznova obuzimaju prijeteća sjećanja i ako o tome govore s vidljivim užasom i strahom, treba ih upoznati s mogućnostima terapije traume. U grupnim i u pojedinačnim razgovorima treba paziti da učestalo prepričavanje tih iskustava ne poveća rizik retraumatizacije (i sekundarne traumatizacije slušatelja) umjesto da donese rasterećenje. U dušobrižničkom kontaktu treba razgovarati o strahu od "vječnog prokletstva" zbog suicida. U tom kontekstu osobito je važna poznata izreka da nitko ne pada dublje od Božje ruke. I samoubojstvo se u osnovi može shvatiti kao čin koji se događa u otuđenosti od voljenih bića i od Boga, ali u kojem prisutnost Boga koji ljubi čovjeka ipak ne može biti izgubljena.
Utjecaj na sadašnjost
Mnogi ožalošćeni toliko su potreseni iznenadnom i nasilnom smrću voljene osobe da tjednima ili mjesecima doslovno samo preživljavaju. Budući da je suicid uvijek iznenadan čin, nema načina da se bližnji unaprijed pripreme, dogovore i na vrijeme organiziraju podršku. Imamo li na umu da većinu suicida počine odrasle osobe koje imaju obitelji s djecom, često u školskoj dobi, možemo zamisliti s kakvim se financijskim i organizacijskim problemima moraju nositi ožalošćene obitelji. Podrška tijekom ovog vremena usredotočuje se je na individualno osnaživanje i na poticanje korištenja svih dostupnih mogućnosti podrške u okruženju.
Osobe koje tuguju zbog suicida proživljavaju jednake osjećaje, misli i fizičke reakcije kao i druge tugujuće osobe. Međutim, neki se osjećaji javljaju češće i snažnije nego u ostalim procesima tugovanja:
Bližnji doživljavaju suicid kao ekstreman oblik napuštanja i odbacivanja što dugotrajno potresa njihovo samopouzdanje i povjerenje u druge ljude. U radu s ožalošćenima posebnu važnost treba pridavati jasnoći, pouzdanosti i poštivanju dogovora kako bi se izbjeglo dodatan gubitak povjerenja. Poštovanje je svrhovitije od pretjerane brižnosti.
Nakon suicida strah može postati dominantan osjećaj ili stanje. Mnogi ožalošćeni govore o strahu od mraka i samoće. U većini slučajeva dovoljno je s tugujućim razmisliti o mjerama stabilizacije i podrške. Ako strah postane trajno stanje ili se uvijek iznova javlja u određenim situacijama povezanima sa suicidom, možda je po srijedi trauma koja zahtijeva odgovarajuću terapiju.
Tugujući mogu osjećati želju za smrću što je dio mnogih procesa žalovanja. Osjećaj besmisla vlastitog života i čežnja za umrlom osobom nakon suicida često poprimaju oblik želje za vlastitom smrću. Staložen razgovor o tome većinom donosi olakšanje. No, ako je ožalošćeni već konkretno planirao vrstu i mjesto svoje smrti ili protiv svoje volje osjeća želju za smrću, mora se potražiti terapeutska/klinička pomoć. Okrivljavanje sebe i drugih može potisnuti sve druge osjećaje i misli u procesu tugovanja. Preko toga se nipošto ne smije olako prelaziti. Naprotiv, mnogim ljudima pomaže da u povjerljivoj i sigurnoj atmosferi govore o onomu što predbacuju sebi i drugima i o svojim sumnjama. Razgovor često donosi olakšanje.
Okrivljavanje se nerijetko skriva iza općenitih fraza i izriče tek kada je osoba potpuno sigurna da nakon "priznanja" neće doživjeti prezir i odbacivanje. Može potrajati dugo dok se stekne takvo povjerenje ! U procesu tugovanja (bez obzira na vrstu smrti! ), okrivljavanje može imati najrazličitije svrhe (npr. ponovno uspostavljanje kontrole, pokušaj objašnjenja, održavanje veze s pokojnikom...). Tek kada se te svrhe ostvare na drugačiji način, osjećaji krivnje se smanjuju. Svaki osjećaj krivnje dovodi do nekog oblika samokažnjavanja. To u dugotrajnom procesu žalovanja može značajno umanjiti kvalitetu života. Oprostiti (sebi, preminuloj osobi, drugima...) često ima važnu ulogu. Što oprost nekomu znači i kako se može postići, mora se razjasniti u svakom pojedinom slučaju. Mnogi ožalošćeni ponovno osjete krivnju čim se tijekom procesa tugovanja malo oporave. Tada im je potrebna podrška i dopuštenje da opet žive svoj život.
Ožalošćeni često (ne uvijek!) osjećaju intenzivan bijes, bilo prema pokojniku, drugim ljudima, sudbini, Bogu ili životu općenito. U tom slučaju ljekovito je kad dobiju neku vrstu "dopuštenja" da smiju osijećati bijes i da ga smiju izraziti, bilo sasvim izravno - npr. uništavanjem pokojnikovih stvari, pogrdnim riječima i destruktivnim fantazijama ili kroz fizičke aktivnosti poput sporta.
Nada u budućnost
Smrt bliske osobe uništava zajedničke životne planove. K tomu, suicid narušava temeljno povjerenje osobe u sebe, u druge ljude i u život općenito. Mnogi ožalošćene boje se budućnosti i u njoj vide samo nove brige i nesigurnost. Planiranje, predviđanje budućeg i optimizam čine se apsurdnima naspram neispunjenih očekivanja i uništenog povjerenja. Zbog straha da će ponovno biti napušteni, ožalošćeni često izbjegavaju nove veze i duboke strasti prema drugim ljudima ili idealima. Vrlo intenzivno sumnjaju u sposobnost voljenja, u mogućnosti utjecaja i oblikovanja vlastitog života te strahuju da i ne zaslužuju nešto drugo.
Dugoročno životno planiranje moguće je često tek mjesecima ili čak godinama poslije suicida. U tom periodu beznađa važno je da ožalošćeni imaju suputnike koji umjesto njih ustrajavaju u vjeri da su moguća poboljšanja kvalitete života. Takvu podršku mogu pružiti stručnjaci, ali i drugi ljudi sa sličnim iskustvom. Njemačka nacionalna udruga rodbine preminulih zbog suicida (AGUS e.V.) diljem Njemačke koordinira oko 50 grupa samopomoći u procesu tugovanja zbog suicida, nudi specijalizirane seminare o žalovanju, brošure i telefonsko savjetovanje te informacije i mogućnosti razmjene iskustava putem interneta. Susret s drugima koji također tuguju zbog suicida, veliko je olakšanje za mnoge pogođene. Jedna sudionica seminara napisala je ostalima: “Drago mi je da sam vas upoznala. Jednostavno, dobro je znati da nisi sam."
Uvid u resurse ožalošćenih pomaže nama asistentima da budemo vjerodostojni u svom pozitivnom stavu. U te resurse spadaju lijepe uspomene i pozitivne oporuke. Mnogi ožalošćeni imaju teškoće sa spornim "otpuštanjem pokojnika". Izraz Amerikanca W. Wordena “dati pokojniku novo mjesto" pristupačniji je i bliži stvarnosti. To novo mjesto u emocionalnom životu i u životnoj priči ožalošćenog pripada pokojniku sa svim fasetama svog života. Smrt zbog suicida samo je jedna faseta od mnogih! Ako sretna i obogaćujuća sjećanja na preminule uspijemo integrirati u pamćenje i u svakodnevni život, zastrašujuće aspekte suicida (i/ili prethodnih bolesti) možemo odložiti bez dodatnih osjećaja krivnje. Ovo je ključan korak, posebno za djecu i braću i sestre samoubojica. U čežnji za mrtvim roditeljima odnosno braćom i sestrama, oni se mogu opasno poistovjetiti s njihovom vrstom smrti, što u ekstremnim slučajevima može dovesti do suicida. Utoliko je važnije pitanje: Što je u središtu žalovanja i sjećanja? To bi trebala biti živa osoba u procesu tugovanja i pokojnik sa svim fasetama svog života.
https://chrispaul.de/wp-content/uploads/2021/01/BeitragPS_0.pdf (pristupljeno 1.11. 2022.)
Prijevod: D. Lerotić/Lica duše
O autorici
Chris Paul, rođena 1962., socijalna psihologinja, radi kao trenerica u Bonnu i kao docentica diljem Europe. Voditeljica je Instituta za edukaciju asistenata za procese tugovanja, članica upravnog odbora Udruge rodbine preminulih zbog suicida te članica Njemačkog saveznog udruženja asistenata za procese tugovanja.
www.chrispaul.de
www.trauerinstitut.de
[1] 2009.
[2] U Hrvatskoj su 2021. god. suicid počinile 572 osobe. Za usporedbu: u prometnim nesrećama u 2021. god. u Hrvatskoj je poginula 291 osoba. (op.prev.)